“Ako ovaj tekst kod čitaoca ostavlja dojam teorije zavjere napisane s antijevrejskom namjerom, predlažem jednostavan misaoni eksperiment: neka jevrejske biznismene zamijeni ruskim tajkunima, jevrejska i izraelska imena arapskim, a broju žrtava, za svaki slučaj, doda još koju hiljadu. Ako tada ista pitanja, iste koincidencije i isti tok novca odjednom počnu zvučati ozbiljnije, možda problem nije u tekstu nego u tome kome smo unaprijed dodijelili pravo da bude predmet sumnje.”
Historija ponekad počinje dokumentom — poput pentagonskog memoranduma o „sedam država u pet godina“ o kojem je govorio general Wesley Clark — ponekad pucnjem koji je ubio Johna F. Kennedyja, a ponekad — ako ćemo vjerovati njenim akterima — snom.
Mjesecima prije 11. septembra 2001. u Afganistanu se, prema navodnim kasetama Osame bin Ladena, neobično mnogo sanjalo o Americi.U tim snovima pojavljivali su se New York, Washington, visoke zgrade i avioni koji udaraju u njih.
Jedan borac navodno je još 2000. sanjao “braću” u New Yorku i Washingtonu i avion koji udara u zgradu. U proljeće 2001. stražar Abu Davud sanja visoku zgradu u Americi i „Mukhtara“ — Halida Šeika Muhameda. Pred sami napad pojavljuje se i san o ogromnom avionu koji čovjek na vlastitim ramenima vuče kroz afganistansku pustinju. Previše aviona za jednu pustinju.
Snovi, naravno, ništa ne dokazuju. Ne govore nam ko je planirao, ko je znao, a ko izvršio ono što će se dogoditi 11. septembra. Ali postavljaju radoznalo pitanje: jesu li ti ljudi sanjali budućnost ili su samo “spavali” preblizu nečije tajne?World Trade Center već je; navodno jednom, 1993. godine, bio meta napada. Ideja, dakle, nije bila nova; nova je bila samo razmjera onoga što će uslijediti osam godina kasnije. A kada jedna ideja jednom uđe u historiju, ona više nije san — postaje presedan. Pitanje je samo ko ga proučava, ko u njega ulaže i ko na kraju ispostavlja račun.
Dok su se u Afganistanu prepričavali snovi o avionima i Americi, u New Yorku se odvijala mnogo prizemnija priča — privatizacija upravljanja World Trade Centerom.
U proljeće 2001. završni pregovori ulaze u odlučujuću fazu, a u julu kompanije Larryja Silversteina i australski Westfield porodice Lowy zaključuju 99-godišnje ugovore o zakupu. Silverstein preuzima poslovni dio kompleksa, dok Westfield ulazi u veliki trgovački prostor WTC-a.
Vrijednost Silversteinove transakcije iznosila je približno 3,2 milijarde dolara. Zakup je formalno zaključen svega nekoliko sedmica prije 11. septembra.
Uz nekretninu, naravno, dolazi i osiguranje. Program osiguranja WTC-a vrijedio je više od 3,5 milijardi dolara po osiguranom događaju. Toliko je posao bio svjež da 11. septembra kod dijela osiguravatelja konačne police još nisu bile ni izdane.
Nakon što su tornjevi srušeni, uslijedila je višegodišnja pravna bitka oko jednostavnog pitanja: jesu li dva udara aviona jedan osigurani događaj ili dva? Silversteinova strana tvrdila je — dva. Razlika u gramatici vrijedila je nekoliko milijardi dolara.
Ništa od toga ne dokazuje predznanje, a još manje učešće u napadima. Ali historija ima neobičan smisao za tajming: posao sklopljen na 99 godina počeo je svoju najveću pravnu bitku nakon samo nekoliko sedmica.
A tajming je imao i svoju računovodstvenu stranu. Riječ je bila o vrijednosti 99-godišnjeg zakupa, finansiranog kombinacijom kapitala i duga, uz obavezu plaćanja godišnje zakupnine Port Authorityju. Zakup vrijedan 3,2 milijarde dolara nije značio da je Silverstein 3,2 milijarde stavio na stol. Pri zatvaranju posla uplaćeno je 616 miliona dolara, a ostatak je trebalo otplaćivati kroz dugoročni aranžman. Pedesetak dana kasnije tornjeva više nije bilo; nekoliko godina poslije osiguravateljska računica završila je na približno 4,55 milijardi dolara.
A u računici starog WTC-a postojao je još jedan neugodan red: azbest. Kompleks je sadržavao velike količine materijala s azbestom, a njegova sanacija predstavljala je skup i dugoročan problem. Procjene troškova uklanjanja azbesta dosezale su milijarde dolara, ali upravo tu brojke postaju maglovite: milijarde se često citiraju, dok je dokument iz kojeg su izračunate znatno teže pronaći.
Dakle: zakup na 99 godina, tek nekoliko sedmica poslovanja, azbest kao naslijeđeni problem i, nakon katastrofe, 4,55 milijardi dolara osiguravateljskih isplata. Računovođa bi rekao da to nije isto što i profit. Satiričar bi samo primijetio da je rušenje riješilo problem koji bi renoviranje moralo rješavati sprat po sprat — a osiguranje je, za razliku od azbesta, imalo čitavu armiju advokata.
I sam Silverstein tog jutra nije bio u kompleksu. Prema njegovom kasnijem svjedočenju, trebao je doručkovati s jednim od zakupaca u restoranu Windows on the World, na 107. spratu Sjevernog tornja. Umjesto toga, na insistiranje supruge, zadržao je ranije zakazani pregled kod dermatologa. Ta odluka mu je, kako će kasnije sam reći, spasila život.
Još jedna neobična slučajnost u hronologiji koja će ih do kraja dana imati mnogo. A nekoliko spratova ispod svijeta nekretnina i osiguranja nalazila se još jedna vrsta imovine — zlato.
Ispod 4 WTC nalazio se jedan od COMEX-ovih depozitorija plemenitih metala kojim je upravljala ScotiaMocatta, metalska divizija kanadske Scotiabank. U trezoru se 11. septembra nalazilo približno 379.000 unci zlata — gotovo dvanaest tona — i oko 30 miliona unci srebra.
U priči o ScotiaMocatti pojavljuje se i Barry Wainstein, finansijer koji će biti poznat kao jedan od vodećih ljudi Scotia Capitala za devizno poslovanje i plemenite metale. I tako se na nekoliko stotina metara njujorške geografije početkom 2001. susreću nekretnine, 99-godišnji zakupi, milijarde dolara osiguranja i trezor pun zlata i srebra.
Savršena scenografija za lošu teoriju zavjere. I još bolja za dobru finansijsku istragu. Jer zlato nakon 11. septembra nije nestalo. Pronađeno je ispod ruševina i „premješteno“ u drugi depozitorij. Međutim, prije nego što su nadležne agencije stigle do depoa u kojem su se nalazili „plemeniti metali“, prostor je, prema dostupnim izvještajima, već bio otvoren. Ako je prethodno izvršena i „inventura“ sadržaja, onda se nameću mnogo zanimljivija pitanja: ko je prvi ušao, kada, po čijem nalogu i ko je utvrdio šta je — ili nije — nedostajalo?
Dok su spasioci i istražitelji tek ulazili u ruševine Manhattana, policija je nekoliko kilometara dalje već zaustavljala jedan bijeli kombi. Tog dana, 11. septembra, policija u New Jerseyju zaustavila je bijeli kombi kompanije Urban Moving Systems. U njemu je sjedilo pet Izraelaca — Sivan Kurzberg, Paul Kurzberg, Yaron Shmuel, Oded Ellner i Omer Marmari. Koje je svjedokinja prethodno prijavila nakon što ih je vidjela kako fotografiraju i snimaju zapaljeni Manhattan i ponašaju se na način koji joj je izgledao slavljenički.
Petorica su privedena, a slučaj nije ostao samo pitanje imigracijskih prekršaja. Njime se bavio i FBI-jev kontraobavještajni aparat, dok je sama kompanija Urban Moving Systems postala predmet istrage zbog sumnje na moguću obavještajnu vezu. Kasnije će nastati mnogo ozbiljnija tvrdnja: da su ljudi bili povezani s izraelskom obavještajnom službom i da su za napad znali unaprijed. Za predznanje, međutim, nije pronađen javno potvrđen dokaz dovoljan da takvu tvrdnju pretvorimo u činjenicu.
A dok je FBI pokušavao ustanoviti šta su oni znali, jedan izraelski političar nije skrivao šta je već razumio.
Netanyahuu nije trebalo mnogo vremena da „shvati“ političku vrijednost onoga što se upravo dogodilo. Upitan šta će napadi značiti za američko-izraelske odnose, odgovorio je: „It’s very good.“ Zatim se brzo ispravio: „Well, not very good“, dodajući da će događaj proizvesti neposrednu simpatiju prema Izraelu i povezati dvije zemlje kroz zajedničko iskustvo terorizma.
Jonathan Institute, koji je Benjamin Netanyahu osnovao 1976. godine u čast poginulog brata Yonatana, već je na svojoj prvoj međunarodnoj konferenciji o terorizmu, održanoj u Jerusalemu 1979. godine, počeo graditi politički diskurs u kojem se međunarodni terorizam povezivao s arapskim i muslimanskim svijetom — okvir koji će narednih decenija postati jedna od prepoznatljivih konstanti Netanyahuove političke argumentacije.
Diplomatija je ponekad samo umjetnost pravovremene korekcije prve rečenice. Godinama kasnije Netanyahu će biti još otvoreniji. Govoreći 2008. o 11. septembru i američkom ratu u Iraku, ustvrdio je da su ti događaji koristili Izraelu jer su američko javno mnijenje pomjerili u njegovu korist.
Ni jedna ni druga izjava ne dokazuju „izraelsko“ učešće u napadima. Dokazuju nešto mnogo jednostavnije: izraelski politički vrh vrlo je „rano“ prepoznao geopolitičke posljedice 11. septembra. Dok se u Afganistanu sanjalo, u New Yorku poslovalo, a u New Jerseyju ispitivalo, u političkom svijetu već se računalo šta će novi poredak donijeti.
Ali među gotovo tri hiljade mrtvih ostalo je još jedno, naizgled jednostavno pitanje: Ko su bile žrtve?
Imena gotovo tri hiljade žrtava 11. septembra poznata su. Ono što službeni registar ne bilježi jeste njihova vjerska pripadnost. Zato ne postoji jednostavna službena cifra koja bi odgovorila koliko je među poginulima bilo jevreja. Pa ipak, godinama se pojavljuju brojke od nekoliko stotina jevrejskih žrtava. Odakle te brojke?
U dostupnim izvorima može se pronaći svega petnaestak do dvadesetak imena za koja bi se mogla pronaći „eksplicitna“ potvrdu jevrejskog identiteta. To, naravno, ne znači da je jevreja poginulo samo toliko. Znači samo da postoji velika razlika između procjene i imenski provjerljivog podatka.
A ta razlika zaslužuje objašnjenje. Posebno zato što je jevrejska kultura memorijalizacije tradicionalno snažno vezana za ime pojedinca. Zbog toga bi bilo razumno očekivati da postoji zaseban, lako provjerljiv popis imena jevrejskih žrtava jedne od najdokumentiranijih tragedija modernog doba.
Jer između „procjenjujemo da ih je bilo nekoliko stotina“ i „ovo su njihova imena“ ipak postoji razlika. I ona se ne može premostiti prezimenima.
Izraelsko Ministarstvo vanjskih poslova (Hasbara) nakon napada spominjalo je oko 4.000 Izraelaca za koje su porodice strahovale da su se nalazili na područjima New Yorka i Washingtona pogođenim napadima. To je tvrdnja Ministarstva, ne nezavisno potvrđen popis. I tu izraelska preciznost postaje neobično neprecizna. Država koja svoje vojne udare predstavlja kao hirurški precizne, čak i kada stradaju palestinski civili i djeca, ovdje nudi zgodnih „oko 4.000“. Možda je broj tačan, možda tek procjena. Ali ostaje jednostavno pitanje: 4.000 koga, prema kojem spisku i na osnovu kojih podataka?
11. septembra nisu nestali samo ljudi. Nestale su i zgrade. A jedna od njih nije bila pogođena nijednim avionom.
WTC 7 nije bila beznačajna zgrada. U njenih 47 spratova nalazili su se, između ostalih, SEC, Secret Service, IRS, njujorški Ured za upravljanje vanrednim situacijama, a prostor je koristila i CIA. Nijedan avion nije udario u WTC 7. Zgrada je ipak 11. septembra, oko 17:20, doživjela potpuni kolaps.
Prvo službeno objašnjenje nije bilo i posljednje. FEMA je 2002. svoju vodeću hipotezu opisala kao scenario male vjerovatnoće i zaključila da su potrebna daljnja istraživanja. Neki će se možda sjetiti Mladena Marića, koji je u svojim Paralelama često spominjao FEMA-u — doduše, u jednom sasvim drugačijem i mnogo mračnijem kontekstu. Ovdje je FEMA samo državna agencija. Mladen Marić bi na ovom mjestu vjerovatno podigao obrvu.
Konačno NIST-ovo objašnjenje stiglo je tek 2008: požari, termičko širenje konstrukcije, otkazivanje kritičnog stuba i progresivni kolaps. I pitanje slobodnog pada prošlo je vlastitu malu historiju. NIST je u konačnoj analizi priznao fazu od približno 2,25 sekundi tokom koje je sjeverna fasada padala gravitacijskim ubrzanjem.
Ni to samo po sebi ne dokazuje kontrolirano rušenje. Ali ostavlja neobičnu hronologiju: zgradi je trebalo nekoliko sekundi da padne, a službenom objašnjenju sedam godina da dobije konačni oblik.
I tu se pojavljuje još jedno pitanje.Šta se u kompleksu World Trade Centera radilo prije nego što su zgrade pale?
E.B. Neretljak