Knjiga je uvijek bila početak. Njenom pojavom civilizacije su dobijale kontinuitet, a vjera postajala opipljiva. Abrahamske religije posebno svjedoče o toj ulozi: judaizam u Tori, kršćanstvo u Evanđeljima, islam u Kur’anu. U svima njima knjiga nije samo zbirka riječi, nego temelj zajednice, ugovor između čovjeka i Boga, znak identiteta i naslijeđa.
Knjige su i izvan tog kruga nosile sličnu težinu – Vede u Indiji, Tao Te Ching u Kini, ep o Gilgamešu u Mesopotamiji. U različitim oblicima i jezicima, knjiga je uvijek bila više od predmeta: bila je most između vremena, sjećanja i smisla.
Antička Grčka i Stari Rim također su svoju snagu gradili na knjigama, iako ne u svetom smislu poput religija, nego u polju mišljenja, prava i kulture. Grci su u djelima svojih filozofa ostavili temelje logike, etike i politike: Platonovi dijalozi, Aristotelove rasprave, Herodotove i Tukididove historije. Knjiga je u njihovom svijetu postala instrument učenja, rasprave i traganja za istinom.
Rimljani su knjizi dali drugačiji naglasak. Njihova literatura i pravni spisi bili su temelj organizacije carstva. Od Ciceronovih govora do rimskog prava, knjiga je oblikovala pojam zakona i građanskog poretka. Ako su Grci knjigu posmatrali kao put ka mudrosti, Rimljani su je vidjeli i kao stub reda i vlasti. Ono što je zapisano u pergamentima i kodeksima antičkih svjetova i danas ostaje u temelju našeg društva: demokratija i filozofija baštine grčke knjige, dok pravo i država baštine rimske. Knjiga je tako postala ne samo spomenik prošlosti, već i izvorni kod današnjeg svijeta.
Ali knjiga nije ostala samo svjedok prošlosti, niti tek most ka mudrosti. U modernom dobu ona postaje i plansko oružje – hladan proračun, geopolitička mapa, nacrt za buduće ratove i podjele. Nije slučajno što ključni arhitekti svjetske politike svoje misli pretoče u knjige: Henry Kissinger u Diplomatiji zamišlja poredak kroz mrežu poteza i protivpoteza, Zbigniew Brzezinski u Šahovskoj tabli vidi svijet kao prostor gdje kontinenti postaju figure u globalnoj igri moći. Halford Mackinder u doktrini „Heartlanda“ postavlja temelje geopolitike – knjiga u njegovim rukama više nije znanje, nego uputstvo za kontrolu svijeta. Samuel Huntington u Sukobu civilizacija nudi narativnu matricu koja oblikuje čitave politike Zapada nakon Hladnog rata: knjiga kao karta neprijateljstva, unaprijed nacrtan scenarij sukoba.
Ako su ti tekstovi služili moći, onda su pisci poput Georgea Orwella i Aldousa Huxleyja pokazali najmračnije lice knjige kao upozorenja. Orwellova 1984 nije samo roman, nego ogledalo totalitarizma – „novogovor“ i „Veliki brat“ postali su univerzalni pojmovi propagande i nadzora. Huxley u Vrlom novom svijetu prikazuje tamu koja ne guši silom, već uspavljuje užitkom – propaganda ne djeluje kroz strah, nego kroz zadovoljstvo i potrošnju. Ray Bradbury u Fahrenheit 451 piše o svijetu bez knjiga, gdje nestaje i sposobnost da se misli drugačije. Jevgenij Zamjatin u Mi upozorava na uniformu i broj koji brišu ljudsko lice. Sve te knjige zajedno čine atlas upozorenja: mapu opasnosti kada tekst prestane biti prostor slobode, a postane instrument kontrole.
U 20. stoljeću knjiga postaje laboratorij propagande. Edward Bernays u Propagandi oblikuje principe uvjeravanja masa, pokazujući da „javno mnijenje“ nije spontano, nego se proizvodi. Walter Lippmann u Public Opinion piše o „slikama u našim glavama“ – o tome kako ljudi ne vide stvarnost, nego njene unaprijed oblikovane predstave. Njihove knjige nisu bile romani ni sveti tekstovi, nego priručnici moći: udžbenici za stvaranje pristanka.
Ali, postoje i knjige koje nisu samo oblikovale svijest, nego i otvorile vrata zlu. Arthur de Gobineau u svom Eseju o nejednakosti ljudskih rasa položio je temelje modernog rasizma. Houston Stewart Chamberlain u Osnovama devetnaestog stoljeća razvija pseudonaučnu ideologiju „arijske nadmoći“. Benito Mussolini u Doktrini fašizma opravdava totalitarnu državu i nasilje kao politički zakon. Adolf Hitler u Mein Kampfu pretvara sve te ideje u manifest mržnje i plan istrebljenja. Theodor Herzl u Der Judenstaatu oblikuje kolonijalnu platformu koja je značila protjerivanje palestinskog naroda i uspostavu režima aparthejda. Ove knjige nisu bile samo misao – one su bile nacrt za zločin.
Postoje i sofisticiranije knjige zla. Friedrich Ratzel u Političkoj geografiji uvodi pojam „životnog prostora“, naizgled akademsku kategoriju, koja će postati nacistička parola osvajanja. Carl Schmitt u Pojmu političkog definira svijet kroz odnos „prijatelja i neprijatelja“, dajući pravni okvir totalitarizmu. Oswald Spengler u Propasti Zapada piše elegiju o civilizacijama, ali između redova usađuje osjećaj nužnog sukoba i kulturne nadmoći. Madison Grant u Prolasku velike rase eugeniku proglašava naukom, a rasizam racionalnim redom. Alfred Rosenberg u Mitu dvadesetog stoljeća daje nacizmu „filozofski“ temelj, oblačeći mržnju u metafiziku. Njihove knjige nisu manifest, već autoritet ozbiljnosti – izgledale su kao nauka, govorile kao mudrost, a služile kao uputstvo za dominaciju.
Ni današnjica nije drugačija. Francis Fukuyama u Kraju historije i posljednjem čovjeku najavljuje liberalni trijumf kao „konačno stanje svijeta“, legitimišući hegemoniju jedne sile. Bernard Lewis u What Went Wrong? oblikuje zapadne percepcije islama kao civilizacijskog problema, pripremajući teren za „rat protiv terora“. Thomas Friedman u svojim globalističkim bestsellerima popularizuje neoliberalizam, nudeći ga kao jedinu moguću budućnost. Yuval Noah Harari u Homo Deusu i 21 lekciji daje tehnokratske vizije čovjeka i svijeta, koje mnogi čitaju kao manifest digitalne kontrole i algoritamske vlasti. Think-tank izvještaji RAND-a, Brookingsa i sličnih institucija funkcionišu kao savremeni manifesti: programi za buduće ratove i strategije destabilizacije, ukoričeni u PDF-ove umjesto pergamenata.
I tako se krug zatvara. Od svetih tekstova, preko filozofa i diktatora, do think-tankova i globalnih vizionara, knjiga ostaje isto – temelj, program, manifest. Danas to jasno pokazuje i Benjamin Netanyahu u svojoj knjizi Mjesto među narodima. Ona nije autobiografski zapis, nego politički projekat: negacija palestinskog naroda, legitimisanje aparthejda i strategija beskonačnog rata – gdje se samoodbrana pretvorila u otvoreni genocid. U toj knjizi sabrani su svi obrasci prethodnih stoljeća: mit, strah, pseudonauka, geopolitika i propaganda.
Ako su drevne knjige gradile vjeru, a antičke knjige logiku i zakon, ove knjige pokazuju drugo lice – knjigu kao hladan instrument moći, koja u rukama političara i ideologa postaje jednako razorna kao dogma bez pitanja.
E.B. Neretljak