Sead Alić
- Sve je toliko lijepo i dobro da se od ljepote i dobrote ne može čitati…
Vlasnik i glavni urednik Frakture, Seid Serdarević, u jednom od svojih tekstova o Ozu među ostalim bilježi: „Njegova djela ne samo da prikazuju osobne i društvene drame nego nas i tjeraju da preispitamo vlastite stavove. Oz nas ne poučava što da mislimo, već kako da mislimo: pažljivo, s empatijom i otvorenošću.“[1]
Točno je da Oz ugrađuje svoje osobne drame u svoje djelo. I sam je rekao da je svaka njegova rečenica na neki način autobiografska. U tom dijelu ne može biti nesporazuma. Problem je kada treba razumjeti na koji način Oz prikazuje te ‘društvene drame’. Također, svaka nas knjiga manje ili više, tjera da svoje stavove sučelimo s ponuđenim sustavom vrijednosti teksta koji čitamo. Malo je teže prihvatiti opciju da nas autor poput Oza uči kako misliti.
Dobar pisac bi uistinu mogao, pa možda i trebao, roditi u čitatelju empatiju, stvoriti pažljivog čitatelja, poroditi u svom sugovorniku otvorenost za svoj pristup i svoje teme. No, je li Oz pisac takvoga kalibra? Naime, ako pažljivo mislimo (čitajući Oza) razaznat ćemo suptilni navijački pristup jednog državotvornog književnika; ako uključimo empatiju ona bi kao svoj objekt mogla potražiti Palestince u Ozovom djelu; ako odlučimo biti otvoreni dovest ćemo se u situaciju prihvaćanja jedne ideologizirane slike Izraela. Sugestija dakle o načinu kako bismo trebali misliti (a to bi trebalo proizlaziti iz Ozovog teksta i svjetonazora) u najmanju ruku zahtijeva malo ozbiljnije promišljanje.
Ništa ne bi smjelo biti unaprijed određeno/programirano/nametnuto, jer književno djelo nije bogomolja u koju se čitatelj ulazi moliti. Roman pa i esej prije su skriveni ili otvoreni nositelji vrijednosti koje će nas svakom novom rečenicom uvlačiti u svoj sustav vrijednosti. Hoće li uspjeti ovisi o mnogo dimenzija. Pa i kada (ako) uspije može se dogoditi da je samo riječ o našoj pripremljenosti za ponuđeni sustav vrijednosti.
Oz je, priznajmo to odmah, uistinu pažljivo gradio svoje književno-esejističko zdanje. No na vrhu tog zdanja je – cionistička zastava. S empatijom ulaziti u to djelo vjerojatno pretpostavlja s empatijom pristupiti jednoj političkoj ideji. Takva sugestija odvodi čitatelja u nekakav navijački tabor gdje se valjda svi unaprijed slažu. U najmanju ruku da ne treba vidjeti ideologiju cionističkog pokreta utkanu u Ozov svjetonazor i njegove tekstove.
Poziv da se „misli s empatijom“ lijepo zvuči. No univerzalno je pitanje može li se o zločinima nacizma, sovjetskog birokratskog antisocijalizma, ili izraelskog cionizma – misliti s empatijom. Svi ćemo se složiti da je to neprihvatljivo. Niti na te zločine, a niti na svjesne ili nesvjesne književne (umjetničke) lakirovke društava (uređenja) koja su te zločine omogućila – nema razloga pristupati s empatijom. S empatijom dakle oprezno.
Serdarević Oza vidi kao „jednog…od najboljih suvremenih pisaca“[2]. Da je dodao ‘židovskih’, ‘izraelskih’, ili ‘cionističkih’, tome se ne bi imalo što prigovoriti. No, za jednog od najboljih suvremenih pisaca određen je pisac čija se univerzalnost završava u državi koju je priželjkivao i koju je prihvatio unatoč svijesti o načinu njenog uspostavljanja, unatoč svijesti da je ta država proizvod problematičnog cionističkog političkog pokreta
Svaki stav kritike govori i o kritičaru. Serdarević pred sobom nema samo pisca nego i svoj (urednički i nakladnički) proizvod. Logikom odnosa mora ga podržati. No ili ne vidi, ili ne želi vidjeti, ili ne želi govoriti o onome što vidi, što mora vidjeti, a što u bitnome određuje Oza kao zagovornika jedne problematične političke opcije.
Serdarević kaže: „njegova bajka o dobru i zlu Iznenada u dubini šume jedna od najljepših priča o odrastanju“[3]. U našoj analizi pokazat ćemo moguću prešućenu vezu između nestajanja jednog naroda (kojega mnogi u Izraelu smatraju životinjskim) i nestajanja životinja iz sela u navedenom romanu. Dakle na neki način to jest priča o odrastanju, ali riječ je o odrastanju unutar naroda koji o nestanku ‘životinja’ ne želi govoriti naglas (kako piše u romanu). U najmanju ruku ta ‘lijepa priča o odrastanju’ pita svog čitatelja je li autor svjestan konteksta koji govori o nužnosti nestajanja jednog naroda da bi jedan drugi narod ostao sam u svojoj državi.
Svatko će Oza čitati i interpretirati iz poznatoga mu konteksta. Među mogućim čitanjima je i ono koje ‘nestanak svih životinja iz sela’ može i mora protumačiti kao iskušavanje orwelovskog obrasca na potpuno neprimjerenoj situaciji i na neprimjeren način.
Serdarević nadalje piše: „Oz upozorava na nužnost sluha za drugoga, empatije i kompromisa. Danas je ona važnija nego ikada za čitanje i razumijevanje svijeta, pa i izraelsko-palestinskog sukoba“.[4] U maloj studiji koja slijedi skrećem pozornost da upravo za Oza palestinski likovi, njihove psihologije, njihovi životi i njihova bića ne postoje u Ozovoj esejistici i prozi. O tome na taj način razmišlja i Hannan Hever s Jeruzalemskog sveučilišta.[5] Najdalje do kuda je došlo Ozovo akceptiranje Palestinaca su magloviti stavovi o potrebi uzajamnog razumijevanja i sjene ‘opasnosti’ koje dolaze izvan kibuca, iza zidina, tamo negdje u područjima kojima vlada fanatizam. Prostori na kojima žive Palestinci vjerojatno bi, da je Oz još živ, došli u središte interesa tek s novim osvajanjima i okupiranjem. Smisao tom prostoru dalo bi, kako s pravom primjećuje Hever, doseljavanje ‘novih Židova’ na ta područja.
„Danas, u svijetu podjela, retoričkog nasilja i isključivosti – dodaje Serdarević – Amos Oz ostaje primjer intelektualca koji je kroz književnost, esejistiku i javni govor zagovarao dijalog, razumijevanje i pomirenje.“ [6] Ovo je stav gotovo svih hrvatskih kritičara. Amos Oz je primjer književnog i esejističkog djelovanja intelektualca koji ‘razumije Drugoga’. Oz je humanistička vodilja na umjetničkom i intelektualnom nebu Bliskog istoka, svijeta, a možda i drugih galaktika…
Hrvatska kritika ne vidi problem nesuglasja između Ozovog književnog opusa (pa i esejističkog) s eksplicitnim političkim zagovaranjem nastavka realizacije cionističke političke opcije, pogubne za palestinski narod. Samo naizgled je kroz svoje književno djelo i u svojim esejima Oz zagovarao ravnopravnost. Vrlo načelno i u proturječju sa svojim temeljnim političkim stavovima. Da je na tragu ravnopravnosti, vjerojatno bi taj humanistički pisac, uveo Palestince u svoju prozu i ne koristio ih samo kao nešto nepoznato i strano što straši njegove likove. Oz jest pozivao na dijalog ali sam u njega u svojoj vlastitoj prozi nije ušao. A ‘razumijevanja drugoga’ ne može biti ako se književno djelo koncentrira na židovski dio palestinskog konteksta. Palestinci su sjene stranaca u vlastitoj domovini i kao takve površni i prazni likovi Ozove proze..
Kada bi Oz birao „ljudskost nad ideologijom“ onda bi se vjerojatno sjetio vremena kada su Židovi živjeli u miru s kršćanima i muslimanima. Ako se toga ne sjeća onda mu je vjerojatno ideologija bliža umu. Ako to neki kritičari/navijači ne primijete – tim gore po kritičare pretvorene u navijače.
- Dokumenti kulture i dokumenti barbarstva
Marija Ott Franolić je, kako nas izvješćuje web stranica Ideje.hr – „doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja“[7] Naslov njenog teksta je Fanatik zna brojati samo do jedan. O knjigama Amosa Oza.
S nizom teza Oza, s kojim se autorica ovog teksta slaže, mogu se i trebaju složiti svi čitatelji. No kritika informira ali samo o polovici puta kojega je prošla. A najinteresantniji dio puta je onaj koji se odčitava iza igre korištenih pojmova.
Točno je da „argumentirane rasprave slabe na svim razinama“ i da, kako kaže Oz „Svako barbarstvo proizlazi iz neprihvaćanja nijansi, a svaka izražena nijansa jamstvo je slobode“.[8] No točno je i to da neće biti prave rasprave ako se nijanse ne vide i ne razumiju. Danas, u svijetu svih, pa i književnih oblika propagande, barbarstvo je ne razumjeti skrivene poruke odabranoga konteksta. Barbarstvo je nasjedati na opća mjesta pozivanja na mir (koja neodoljivo podsjećaju na izjave misica), a ne vidjeti selektivnost u predstavljanju stvarnosti. Zidovi koji u državi aparthejda dijela židovske od palestinskih dijelova Izraela – postoje i u djelu Amosa Oza. Ne vidjeti ih, znači nasjesti na predstavljanje samo jednog dijela stvarnosti kao sveukupnosti odnosa u državi Izrael. Oz je selektivan. Dobro se snalazi, ali isključivo u predstavljanju židovskog dijela palestinske stvarnosti. A da bi trebao pisati o cjelini govori nam njegov interes za odnose Židova i Palestinaca o čemu piše u svojim esejima.
Žmegač bi vjerojatno, da se zainteresirao za ovog autora, prigovorio Ozu vezanost cjelokupnog opusa za židovski nacionalni projekt. Ne bi to rekao tim riječima ali bi mu vjerojatno, u skladu s njegovim stavovima, smetalo ograđivanje proze i esejistike pitanjima cionizma, kibuca, židovskog nacionalnog identiteta, dakle svojevrsno zatočeništvo pitanjima i fenomenima nacionalnoga.
Pozivajući se na knjigu razgovora s Amosom Ozom objavljenih u knjizi Što čini jabuku? , autorica kao simbol punine života koju pisac treba zahvatiti sugerira upravo jabuku. Naizgled savršena metafora za nužnost predstavljanja različitih dimenzija života – voćke bogatoga okusa, mirisa, boja, s vrlo različitim mogućnostima konzumiranja…
Meni pak mira ne da onaj crv sumnje koji raste iz dana u dan i koji podsjeća da život nije samo miris, okus, boja oblik te jabuke nego i stalna mijena uloga. Nekada su Židovi bili ono Drugo zapada i metafora za zlo. Pokušavajući ih se osloboditi Zapad je pretvorio predstavnike jedne vjere (na njihovom putu prema naciji) u agresivne kolonijalne osvajače. U tom smislu koristiti metaforu jabuke je nedorečeno.
Briselska birokracija je ‘izmislila’ jabuke bez crva. Cionistička politička strategija danas Palestince doživljava kao ‘crve’ zbog kojih Izrael nije toliko lijep koliko bi mogao biti. Moglo bi se naime misliti i ovako: Zapad je jednu u startu trulu ideju ubrizgao u lijepu palestinsku jabuku.
„Danas u kompleksnom svijetu – piše autorica – mnogi žude za jednostavnim odgovorima, konkretnim krivcima u koje će uprijeti prstom i to ih lako pretvara u fanatike.“ [9] Točno, i to nije rijetka pojava. No točno je i to da možemo ići na ruku skrivenim ideolozima fanatizma koji se želi predstaviti u lijepim bojama. Oz je na nekoliko mjesta pisao i o fanatičnim cionistima, no zastao je na načelnim stavovima o lošim stranama svakog fanatizma.
Mi danas vidimo, odnosno vidjeli smo, koje su konzekvencije cionističkoga fanatizma. Cionisti jesu krivci za pokušaj uništenja jednog naroda, krivi su za više od dvadeset tisuća ubijene djece, za više od sedamdeset tisuća ubijenih Palestinaca, za ubijenih više od dvije stotine novinara, za ubijanja i zatvaranja medicinskih radnika, za stotine tisuća uništenih života… Na njih se mora uprijeti prstom. I to upiranjem prstom na konkretne krivce i ideologiju jedne konkretne političke opcije, ne pretvara kritičara u fanatika. Upravo suprotno. Vremenom će se pokazati da su fanatici bili oni koji su nekritički branili selektivno predstavljanje života u Palestini/Izraelu. I književno i esejistički.
Marija Ott Franolić preuzima metodu Ozove igre pa ponavlja Ozovo lociranje ‘vidljivih fanatika’ među pripadnicima grupa i orijentacija kao što su „Al-Kaida, Hamas, Klu Klux Klan, neonacisti, antisemiti…“[10] Vrijeme je pokazalo da je ta vrsta detektiranja zapravo vrlo površna. Najveći ‘fanatici’ su danas egzekutori cionističke ideje koji su ubijali i ubijaju u ime fanatične cionističke ideologije.
Pozivajući nešto kasnije ponovno na nijansirani pristup, autorica hvali Oza koji je svjestan židovske dimenzije fanatizma, a mogao je biti svjestan toga, kako autorica vidi stvari, i zahvaljujući činjenici što je „odgojen i školovan u židovskoj kulturi“[11]. Lijepo zvuči, ali pod židovskom kulturom autorica očigledno vidi i preuzima Ozovu ideologiziranu sliku židovske kulture: „U knjizi Židovi i riječi koju je napisao s kćerkom povjesničarkom Faniom Oz-Salzberger (prev. Marko Gregorić, Fraktura, 2015.), tvrdi da je židovski kontinuitet uvijek bio popločen riječima, sastavljen od niza interpretacija i prijepora, od mogućnosti da se verbaliziraju konflikti, različitosti, od obiteljskih i društvenih, sve do Talmuda i Biblije.“[12]
Svaki dokument kulture, pisao je jedan drugi Židov (Walter Benjamin) istovremeno je i dokument barbarstva. Imajući njega na umu stvari ni izdaleka ne bi izgledale tako jednostavno i tako ‘kulturno’.
- Gozba i glazba
Tekstom Amos Oz je gospodin pisac, a ova knjiga gozba za čitatelja,[13] Lidija Deduš je svojim čitateljima preporučila Ozovu knjigu Među svojima. Naslovom se jasno daje do znanja da je Amos Oz i pisac i gospodin, što se može prihvatiti kao činjenica. Može se istina prihvatiti i usporedba s gozbom ali uz uvjet da se odredi o kakvoj vrsti gozbe je riječ. Za razliku od Lidije Deduš koja pretpostavlja da je riječ o nekoj vrsti atenske gozbe, ja bih tome pridodao da gozbi ima svakakvih, te da Ozova proza povremeno podsjeća baš na tu ‘svakakvu’ gozbu. Možda je ta gozba i ‘naša’ ali to ne znači da je kvalitetna.
Oz je u romanu Među svojima prikazao život u kibucu, tom prijelaznom obliku adaptacije ruskih Židova u novi sistem na kupljenim ili otetim palestinskim područjima. Glazba koja bi odgovarala toj kopiji sovjetskih zajednica vjerojatno bi bila socrealističke naravi i veličala bi velike vođe. Takva vrsta glazbe zna i te kako parati uši i usporedba s njom nije baš nekakav samorazumljiv argument. Dakle dosta je važno koja glazba dominira na gozbi čitanja i razumijevanja.
Je li kibuc „utopijska zajednica naroda“ kako tvrdi autorica ili je kibuc samo preslika sovjetskog socijalističkog iskustva i prijelazni oblik prema socijalizmu nacionalnoga tipa, dakle nacionalsocijalizmu, o tome se može i mora diskutirati. Posebna dimenzija ove dvojbe sadržana je u činjenici da su te ‘utopije’ osnivane u Palestini, na palestinskoj zemlji, što znači da su oblikom svog ustanovljenja u najvećem broju slučajeva izgubili karakteristiku humanog traganja za istinskim oblikom uspostavljanja ljudske zajednice. U kibucima su živjeli samo Židovi. U njima su živjele zajednice Židova. Tim se zajednicama divio mladi Amos Oz, posebno razvijenom ‘novom židovskom čovjeku’ koji je bio mišićav i preplanuo i koji se danju družio s plugom da bi navečer uzeo pušku u ruke. Od ‘glazbe’ koja bi tada slijedila umirala bi obližnja palestinska sela. Gozba?
Malo kasnije autorica piše: „Po osnivanju novooformljene države Izrael, nakon Drugog svjetskog rata, u stalnim sukobima s Palestinom, ljudi Izraela oprezniji su i čulniji, čemu se utječe i tim veća potreba za zajedništvom.“[14] Ne bi se tako olako smio zaboraviti historijski kontekst. Naime, mnogo se toga skriva u riječima ‘novooformljena’ i ‘osnivanje države Izrael’. Država nije sebe osnovala, a ‘sukobi s Palestinom’ vjerojatno imaju nekakve veze s uspostavljanjem židovske države u Palestini. Prema tome iza ‘stalnih sukoba s Palestinom’ stoje stalni pokušaji cionizma da proširi životni prostor svoje kolonijalne tvorevine. No autoričina tvrdnja ili sugestija koja kaže da su ‘ljudi Izraela’ zbog tih sukoba postali ‘oprezniji i čulniji’, dio je melodije koju koristi i sam Oz. Ta nam melodija sugerira kako nisu Židovi kibuca otimali tuđa područja nego su morali biti oprezni da im netko ne otme nešto njihovo. Sugerira se i ‘čulnost’ njihova što vjerojatno pretpostavlja da na svojoj koži osjećaju nešto, ali to nešto nije plač protjeranih palestinskih obitelji, nego vjerojatno strah da ih neće zadesiti nekakav osvetnički pohod Palestinaca.
- Veća od života je samo ideja koja se hrani našim životima
Među hvaliteljima Ozova djela posebno mjesto zauzima Miljenko Jergović. Svoju ‘priču’ o Priči o ljubavi i tmini započinje rečenicom: „Rijetko kad čitatelj će pomisliti da čita knjigu veću od života“[15]. E sad, što bi to moglo biti ‘veće od života’. Kritičar Jergović pojašnjava: „Nipošto to nije neki klasik, lektira ili knjiga načinjena za učenje i divljenje, nego ona koja je napisana i izlivena tako da se čitatelju učini da je pisana samo za njega i za čas u kojem je čita.“[16]
‘Veća od života’ može eventualno biti ideja. Nerijetko je to laž ideologije koja je zahvatila mase. ‘Veća od života’ može biti i sintagma koja nam sugerira takvu književnu vrijednost s kojom se naši životi ne mogu mjeriti. Cionistička ideja na neki način i jest (kao laž) veća od naših života. Zato se hrani životima Palestinaca. Posredno i našim.
Posebno je zanimljiva misao koja kaže da je Priča o ljubavi i tmini, među ostalim i ‘roman o rođenju izraelske nacije’. Dakle, za razliku od židovskih historiografa (primjerice Shlomo Sanda) koji cjelokupni cionistički projekt u Palestini vežu uz promašeni pokušaj pretvaranja židovske vjere u naciju, Jergović je već prihvatio da su Izraelci nacija, odnosno i nacija i vjera, odnosno prema potrebi. Ako kritičar Jergović u Ozovim riječima. tekstovima i knjigama prepoznaje to ‘rođenje izraelske nacije’ kako to da ne vidi umiranje jedne druge nacije koja živi na terenu na kojemu se ostvaruje to ‘rođenje izraelske nacije’?
Jasno i razgovjetno govorenje o fenomenima nije teško izbjeći. Umjesto da se spomenu problemi kolonijalnog doseljavanja Židova, terorizam, ustupci Britanaca, otimanja palestinske zemlje, a onda vjerojatno i mržnja koja je usljed takve agresije uslijedila – kritičar Jergović apsolvira čitav taj problem pohvalnom odrednicom da je to „roman o mržnji prema Drugome i mržnji Drugoga prema tebi“[17].
A zapravo, Priča o ljubavi i tmini ogromno je nesređeno, nedomišljeno skladište zapisa koje nema strukturu romana. Pa ipak, i kao takvo, ono e ‘veće od života’. Jergović i sam priznaje da „Oz ne vodi računa o strukturi svoje priče“[18], ali odmah nakon toga dodaje da se priča „nadaje sama od sebe“[19]. Jergović vidi svojevrsnu ‘logiku piščeva monologa’ (kao okupljajući element priče), no roman je zbirka različitih glasova (subjekata) i kao takva više je materijal iz kojega je trebalo odabrati i složiti roman nego što je jedna zatvorena i jasna autorski određena cjelina. K tomu, Jergović dodaje i uvid da se „dijelom poštuje kronološko nizanje epizoda, ali i odstupa od njega“[20].
Bacimo pogled na još samo jednu dimenziju hvaljenja Oza. Jergović smatra da je Oz „tvrdoglavi i svetački dosljedni zagovornik mira i razumijevanja Židova i Arapa, Izraelaca i Palestinaca“[21]. Bilo bi divno da je tako. Bilo bi divno da Oz razumije i da se „suživljava s argumentima s obje strane“[22].
Nažalost, i ovdje je riječ o površnom čitanju i nasjedanju na PR koji se dijeli uz autorska prava. Amos Oz se istina, kako Jergović kaže, „uživljavao u svaku epizodu nastajanja izraelske države“[23]. Trebao bi pritom primijetiti da se Oz zaboravio uživjeti u nestajanje palestinske države, etničko čišćenje Palestinaca koje se provodi još od vremena kada izraelska država nije bila uspostavljena.
Što dakle Jergović hvali? O hvali stereotipne stavove o Izraelu koji u naše krajeve a i diljem svijeta stižu u obliku snažnog propagiranja cionističke ideologije i njenih rezultata. Oz je važan segment te propagande i zasigurno zaslužuje visoko mjesto u hramu književnih ideologa. Kad jednom ova ideologija padne ostat će samo ljušture kao spomenik jedne zločinačke ideologije, odnosno književnika koji su tu ideologiju pokušali normalizirati i književnih kritičara koji su nasjeli na PR letke.
(nastavit će se)
[1] https://fraktura.hr/f-magazin/amos-oz-slusati-drugoga/
[2] isto
[3] isto
[4] isto
[5] Hannan Hever: Betrayal and Revenge in Amos Oz’s Juda https://www.academia.edu/107664854/Betrayal_and_Revenge_in_Amos_Oz_sJudas?auto=download&auto_download_source=social-news
[6] https://fraktura.hr/f-magazin/amos-oz-slusati-drugoga/
[7] https://ideje.hr/fanatik-zna-brojati-samo-do-jedan-o-knjigama-amosa-oza/
[8] isto
[9] isto
[10] isto
[11] isto
[12] isto
[13] https://www.najboljeknjige.com/recenzije/amos-oz-je-gospodin-pisac-a-ova-knjiga-gozba-za-citatelja
[14] isto
[15] https://www.jergovic.com/ppk/prica-o-ljubavi-i-tmini-amosa-oza/
[16] isto
[17] isto
[18] isto
[19] isto
[20] isto
[21] isto
[22] isto
[23] isto