Na Zapadu se danas izraz „judeo-kršćanske vrijednosti“ često izgovara kao da opisuje neprekinutu dvotisućljetnu civilizacijsku zajednicu Židova i kršćana, dok se islam prikazuje kao njezin vanjski protivnik. Povijest je gotovo obrnuto složena: kršćanstvo i judaizam doista imaju zajedničke korijene, ali su ih pitanje Isusa i stoljeća međusobnog neprijateljstva duboko razdvajali; islam pripada istom abrahamskom religijskom stablu, iznimno štuje Isusa i Mariju, a muslimani i Židovi stoljećima su živjeli zajedno od Jeruzalema do Istanbula i Sarajeva. Istodobno, moderna politička povijest – od Holokausta i kršćansko-židovskog pomirenja do nastanka Izraela, Hladnog rata, kršćanskog cionizma i post-9/11 islamofobije – potpuno je preoblikovala način na koji Zapad govori o ove tri vjere.
Islam nije stranac biblijskom svijetu: Abraham, Isus i Marija pripadaju i muslimanskoj vjeri
Ako raspravu započnemo teologijom, već prva pretpostavka popularnog političkog slogana postaje problematična. Islam sebe ne predstavlja kao religiju nastalu izvan abrahamske tradicije, nego kao nastavak iste objave jednoga Boga. Kur’an izrijekom vraća Abrahama – Ibrahima – u vrijeme prije kasnijih konfesionalnih podjela: „Ibrahim nije bio ni Židov ni kršćanin“, nego čovjek predan Bogu (Kur’an, 3:67). U islamskom značenju riječi muslim, poanta nije anahronistički tvrditi da je Abraham pripadao zajednici iz 7. stoljeća, nego da je bio čovjek koji se predao jednome Bogu.
Isto vrijedi za Isusa. Za muslimana Isa, sin Merjemin, nije lažni prorok niti protivnik islama. On je Mesih, čudesno rođen od djevice, Božji poslanik i jedan od najvećih vjerovjesnika. Kur’an traži vjerovanje u Abrahama, Mojsija, Isusa i druge Božje poslanike (2:136; 3:84), a Mariju – Merjem – opisuje kao odabranu i očišćenu među ženama (3:42). Vrijeđanje Isusa ili odbacivanje njegova poslanstva zato za muslimana nije vrijeđanje neke „tuđe“ religije: ono udara u samu osnovu islamskog vjerovanja.
Naravno, islam i kršćanstvo nisu ista vjera. Islam odbacuje Isusovu božansku narav i Trojstvo te inzistira na strogom Božjem jedinstvu (4:171). Upravo je to jedno od temeljnih razilaženja. No ta razlika ne mijenja činjenicu da su Isus i njegova majka u islamu objekti dubokog poštovanja, dok rabinski judaizam ne prihvaća Isusa kao Mesiju niti kao Božjeg poslanika. U tom konkretnom pitanju islam je kršćanstvu teološki mnogo bliži nego što sugerira politička slika „judaizma i kršćanstva protiv islama“. S druge strane, judaizam i islam dijele posebno snažan naglasak na radikalnom monoteizmu, vjerskom pravu, prehrambenim pravilima, obrezivanju i drugim praksama. Zato nije ozbiljno tri velike abrahamske religije pretvarati u dvije prirodne saveznice i jednog stranog uljeza.
Zanimljivo je da upravo Katolička crkva to formulira mnogo pažljivije od mnogih suvremenih političara. Deklaracija Nostra aetate Drugog vatikanskog sabora iz 1965. kaže da Crkva muslimane gleda „s poštovanjem“, navodeći vjeru u jednoga Boga, povezanost s Abrahamom, štovanje Isusa kao proroka, čašćenje Marije, molitvu, milostinju, post i očekivanje Sudnjeg dana. To ne briše teološke razlike, ali ruši ideju da katolik mora islam promatrati kao civilizacijskog antipoda.
Za kršćanina koji želi razumjeti islam važna je jednostavna činjenica: musliman ne može biti musliman tako da odbaci Abrahama, Mojsija, Isusa i Mariju. Oni su dio njegove vlastite vjere.
Povijest koju izraz „judeo-kršćanska civilizacija“ često prešućuje
Kršćanstvo je povijesno nastalo unutar židovskog religijskog svijeta. Isus i prvi učenici bili su Židovi, a kršćanski Stari zavjet velikim se dijelom oslanja na hebrejske svete spise. Abraham, Mojsije, David i proroci zato pripadaju i židovskom i kršćanskom nasljeđu. To je neupitno.
Ali zajedničko podrijetlo nije isto što i zajednička civilizacijska povijest. Upravo je pitanje Isusa stoljećima bilo jedna od najdubljih granica između Židova i kršćana. Kršćanska Europa razvila je teologije i društvene obrasce koji su Židove često tretirali kao odbačenu ili sumnjivu zajednicu. Optužbe za „bogoubojstvo“, krvne klevete, prisilna obraćenja, zabrane zanimanja, getoizacija, pogromi i protjerivanja postali su dijelom europske povijesti. Tijekom Prvog križarskog rata 1096. židovske zajednice u Porajnju bile su masakrirane; u Engleskoj, Francuskoj, Španjolskoj i drugim zemljama slijedila su razdoblja protjerivanja i progona.
Španjolska 1492. posebno je važna. Alhambarskim dekretom Ferdinanda i Izabele Židovima koji nisu prihvatili krštenje naređeno je da napuste kraljevstva. Inkvizicija je pak prvenstveno progonila krštene conversose osumnjičene da potajno prakticiraju judaizam. To je preciznije od popularne formule da je „Inkvizicija protjerala Židove“, ali rezultat za sefardski svijet bio je katastrofalan: stoljetne zajednice bile su razorene, a veliki broj ljudi otišao je u progonstvo.
Važno je pritom ne povući neodgovornu ravnu crtu od srednjovjekovne Crkve do Holokausta. Nacistički genocid bio je moderna, rasna i državna ideologija, a ne jednostavno nastavak crkvene politike. Ipak, povjesničari antisemitizma s razlogom proučavaju kako su stoljeća kršćanskog anti-judaizma, društvenih stereotipa i diskriminacije ostavila dubok rezervoar predrasuda koji su moderni nacionalisti i rasisti mogli eksploatirati. Upravo zato je poslijeratno kršćansko preispitivanje vlastite povijesti bilo toliko važno.
Usporedimo to sa Svetom zemljom. Prije muslimanskog osvajanja Jeruzalema 638. bizantska vlast održavala je zabranu židovskog naseljavanja u gradu. Nakon muslimanskog preuzimanja grada ta je zabrana prekinuta. Cambridgeova povijesna literatura bilježi da je kalif Omer otvorio Jeruzalem Židovima nekadašnje bizantske Palestine; kasniji izvori govore i o pregovorima oko povratka židovskih obitelji. O pojedinostima ranih izvora povjesničari raspravljaju, ali osnovna promjena – ponovno dopuštanje židovske prisutnosti u Jeruzalemu pod ranom muslimanskom vlašću – dobro je potvrđena.
Mnogi ljudi misle kako muslimani mrze Židove i da je ovo što gledamo međureligijski sukob između Židova i muslimana.
Takvo nešto je daleko od istine.
U ovom videou pogledajte kada su muslimani ušli u Jeruzalem, kako se tadašnja vlast, predvođena halifom Omerom ibn al-Hattabom odnosila prema tom Svetom gradu i Židovima.
Ovaj video je dio dužeg predavanja profesora Dr. Roy Casagranda sa fakulteta u Austinu, Texas, SAD kojeg možete pogledati na linku ispod.
https://rb.gy/iddey
Slična ironija povijesti pojavila se nakon 1492. Dok ih je katolička Španjolska protjerivala, velik broj sefardskih Židova našao je utočište u Osmanskom Carstvu. Istanbul, Solun, Izmir, Sarajevo i drugi gradovi razvili su snažne sefardske zajednice. U Solunu je židovski život postao toliko značajan da je grad stoljećima bio jedno od velikih središta židovskog Mediterana.
Jesu li Židovi pod muslimanima zato živjeli u „raju tolerancije“? Ne. Predmoderna muslimanska društva nisu bila moderne liberalne demokracije. Židovi i kršćani kao dhimmi zajednice imali su zaštitu, vjerske institucije i određenu autonomiju, ali nisu imali potpuno isti pravno-politički status kao muslimani. Postojala je džizja, druga pravna ograničenja i razdoblja stvarnog progona. Almohadska vlast u sjevernoj Africi i Al-Andalusu jedan je od najočitijih primjera prisile i progona koji se ne smije prešućivati.
Upravo zato je koristan Mark R. Cohen i njegova klasična komparativna studija Under Crescent and Cross. Cohen odbacuje oba propagandna mita: i romantičnu priču o tisućljetnoj islamskoj utopiji i modernu tvrdnju da su Židovi pod muslimanima živjeli u kontinuiranom progonu jednakom ili gorem od kršćanske Europe. Njegov komparativni zaključak jest da su srednjovjekovni židovsko-muslimanski odnosi, uz stvarnu pravnu nejednakost i povremeno nasilje, ipak bili manje konfrontacijski i manje nasilni nego odnosi Židova i kršćana u zapadnom kršćanstvu.
Što je zapravo bila džizja? To nije bio „porez na disanje“, ali nije ni nešto što treba romantizirati. Bila je godišnji statusni porez koji je padao na određene kategorije odraslih nemuslimanskih muškaraca i predstavljao je dio pravnog sustava dhimme. Pravila, iznosi, izuzeća i praksa snažno su se mijenjali kroz stoljeća i države. Povjesničar ekonomije Mohamed Saleh, primjerice, za srednjovjekovni Egipat procjenjuje da je propisana džizja između 750. i 969. za niže i srednje dohotke iznosila približno 8–10% godišnje plaće, zatim oko 6% u razdoblju 969.–1250. i oko 1,4% u razdoblju 1250.–1517.; za visoke dohotke relativni teret bio je vrlo malen. To je egipatski primjer, ne univerzalna stopa za cijeli islamski svijet.
Za osjećaj razmjera, a ne kao moralno ili pravno izjednačavanje, možemo pogledati današnju Hrvatsku: prema izračunu Tax Foundation Europe za 2025., porezni klin samca s prosječnom plaćom bio je 31,52% ukupnog troška rada, prije potrošačkih poreza; standardni hrvatski PDV iznosi 25%. To nije usporedba „isto za isto“. Moderna porezna država financira mirovine, zdravstvo, školstvo, infrastrukturu i socijalna prava, dok je džizja bila vjerski/statusno diferenciran porez predmodernog poretka. Ali brojke pomažu razumjeti zašto tvrdnja da je sama činjenica postojanja džizje dokaz da su nemuslimani uvijek bili ekonomski „oguljeni do kože“ nije ozbiljna povijesna analiza.
Prava povijesna slika nije „muslimani su uvijek bili tolerantni“ niti „muslimani su tisuću godina progonili Židove“. Bila je to nejednaka, predmoderna koegzistencija koja je u mnogim razdobljima Židovima pružala sigurniji i kulturno otvoreniji prostor nego tadašnja kršćanska Europa, ali također Židovi i Kršćani koji su plaćali taj porez nisu bili vojni obaveznici, te time gubili svoje imetke i živote, što su muslimani bili dužni.
Jesu li se židovski stavovi prema kršćanstvu doista promijenili koliko i politički savez?
Tu dolazimo do današnjeg paradoksa. U zapadnom političkom diskursu Izrael se često predstavlja kao prirodni dio „judeo-kršćanskog svijeta“. To, međutim, ne znači da je rabinska teologija odjednom prihvatila kršćanstvo, niti da su duboke povijesne teološke razlike nestale.
Najzanimljiviji noviji podatak dolazi iz istraživanja Rossing Center for Education and Dialogue provedenog u rujnu 2025. na reprezentativnom uzorku 500 židovskih građana Izraela. Na pitanje je li Židovima dopušten ulazak u crkvu, 47% odgovorilo je da je zabranjen, a 46% da je dopušten. Otprilike polovica ispitanika složila se s tvrdnjom da je kršćanstvo oblik idolopoklonstva. Razlika prema stupnju religioznosti bila je golema: 79% Haredi ispitanika i 57% religioznih ispitanika smatralo je kršćanstvo idolopoklonstvom, nasuprot samo 8,5% sekularnih.
Još je zanimljivije pitanje koja je religija bliža judaizmu. U ukupnom uzorku 38,4% reklo je kršćanstvo, 15,3% islam, 33,5% nijedna, a 12,8% obje podjednako. Ali među religioznim i Haredi ispitanicima 27% je kao bližu judaizmu navelo upravo islam. Autori istraživanja to povezuju s halahičkom percepcijom teološke i pravne srodnosti judaizma i islama. Istodobno upozoravaju da mnogi odgovori nisu čista teologija: izbor kršćanstva kao „bližeg“ često odražava kulturnu pripadnost zapadnom svijetu, dok se islam u Izraelu politički veže uz arapsko-izraelski sukob.
I incidenti vrijeđanja i pljuvanja kršćana u Jeruzalemu stvarni su problem. Rossingovo istraživanje pokazuje da ih većina židovskih Izraelaca osuđuje: više od polovice takvo pljuvanje smatra ozbiljnim činom koji treba biti kažnjiv, a dodatnih 22% ozbiljnim činom koji ne zahtijeva kaznu. Samo 4% ukupnog uzorka otvoreno je podržalo osobe koje pljuju kršćane. No koncentracija unutar nekih religioznih skupina mnogo je veća: među Haredima je 20% izrazilo podršku tom fenomenu, a 12% reklo da bi i sami pljunuli. Rossing navodi da identificirani počinitelji uglavnom imaju religiozan izgled i dolaze iz Haredi i Hardal – haredi-nacionalističkih/religijsko-cionističkih – krugova.
Tu je nužna dvostruka preciznost. Prvo, takvo ponašanje nije „ono što Židovi rade“; Rossing ga izričito naziva marginalnim fenomenom koji ne predstavlja stav većine, a izraelski rabini i dužnosnici više su puta javno osudili napade na kršćane. Drugo, pogrešno je automatski poistovjetiti Haredi judaizam i cionizam: unutar Haredi svijeta postoje i necionističke i izrazito anticionističke struje. Hardal i pojedini religijsko-nacionalistički krugovi izravnije spajaju strogu religioznost s nacionalističkim cionizmom.
Ali podaci ipak ruše drugu krajnost – pretvaranje modernog političkog savezništva u dokaz da su judaizam i kršćanstvo teološki postali gotovo jedna obitelj. Promijenio se politički i civilizacijski narativ mnogo brže nego što su se promijenila temeljna teološka uvjerenja.
Kako je 20. stoljeće proizvelo moderni „judeo-kršćanski Zapad“
Ako izraz „judeo-kršćanska civilizacija“ nije dobar opis većine prethodne europske povijesti, odakle onda dolazi njegova današnja moć? Odgovor nije jedna zavjera niti jedan propagandni ured. Radi se o nekoliko povijesnih procesa koji su se s vremenom spojili.
Povjesničarka K. Healan Gaston u knjizi Imagining Judeo-Christian America pokazuje da se tvrdnja o Americi kao „judeo-kršćanskoj“ naciji široko pojavljuje tek 1930-ih. U početnoj fazi taj je jezik imao važnu i često pozitivnu funkciju: uključiti Židove u američki nacionalni identitet, suprotstaviti se antisemitizmu i fašizmu te protestantsku predodžbu Amerike proširiti u pluralniji okvir. Tijekom Drugog svjetskog rata i ranog Hladnog rata „judeo-kršćansko“ postaje i moralni jezik demokratskog Zapada nasuprot totalitarizmu i „bezbožnom komunizmu“.
Nakon Holokausta događa se još dublji preokret. Kršćanske crkve, osobito Katolička crkva kroz Drugi vatikanski sabor i Nostra aetate, počinju sustavno odbacivati antižidovske obrasce prošlosti. Taj proces nije nešto što treba ismijavati kao propagandu. Kršćansko-židovsko pomirenje nakon stoljeća progona bilo je moralno nužno. Problem počinje tek kada se povijesno pomirenje pretvori u novu mitologiju po kojoj su judaizam i kršćanstvo oduvijek činili jednu civilizaciju, a islam postane njezin prirodni vanjski neprijatelj.
U Sjedinjenim Državama važnu ulogu zatim dobiva kršćanski cionizam. Dio evangelističkih kršćana podršku Izraelu ne temelji prvenstveno na židovskoj teologiji, nego na vlastitom čitanju biblijskog proročanstva. Pew Research je 2013. zabilježio gotovo paradoksalan podatak: 82% bijelih evangelika smatralo je da je Bog dao zemlju današnjeg Izraela židovskom narodu, nasuprot 40% američkih Židova. Dakle, snažna proizraelska politika američke desnice ne može se objasniti samo „židovskim utjecajem“; velik dio njezina religijskog pogona dolazi iz samog kršćanskog evangelikalnog svijeta.
U Europi se izraz razvijao drukčije. Gerard Daniel Cohen u novoj studiji Good Jews: Philosemitism in Europe since the Holocaust pokazuje da poslijeratni europski utemeljitelji integracije nisu jednostavno gradili projekt na sloganu „judeo-kršćanskih vrijednosti“. Taj izraz u Europi posebno jača mnogo kasnije, paralelno s posthladnoratovskim migracijama, usponom desnog populizma i islamofobije. U njegovoj analizi, dio stranaka koje su povijesno dolazile iz vrlo problematičnih odnosa prema Židovima počinje isticati obranu Židova i Izraela kao dokaz pripadnosti „judeo-kršćanskom Zapadu“ nasuprot muslimanskim migrantima.
To je razlog zbog kojeg današnji fenomen može izgledati tako zbunjujuće: politički pokreti koji su nekoć nasljeđivali europske antisemitske tradicije danas mogu istodobno biti snažno proizraelski i snažno antimuslimanski. To ne znači da je svaka podrška Izraelu islamofobna niti da je svaka kršćansko-židovska suradnja politički projekt. Znači samo da je izraz „judeo-kršćanski“ tijekom posljednjih devedesetak godina promijenio funkciju: od jezika uključivanja Židova i borbe protiv antisemitizma, preko hladnoratovske civilne religije, do jezika kojim dio današnje desnice povlači granicu između „Zapada“ i islama.
Najveća povijesna ironija jest da je termin koji je nekada pomagao uključiti progonjenu manjinu u zapadno društvo u dijelu današnje politike postao sredstvo kojim se druga manjina – muslimani – prikazuje kao civilizacijski strano tijelo.
Cionizam: razumljiva težnja za sigurnošću i domom ne opravdava svaku metodu
Ovdje treba napraviti još jednu važnu razliku. Nakon stoljeća europskog antisemitizma, pogroma i na kraju Holokausta, želja velikog broja Židova za sigurnošću, političkom samoodređenošću i vlastitim nacionalnim domom potpuno je razumljiva. Cionizam se pojavio i kao odgovor na stvarno iskustvo progona.
Ali razumjeti motiv neke nacionalne ideje nije isto što i unaprijed opravdati svaku metodu kojom se ona provodi. Palestina početkom 20. stoljeća nije bila prazna zemlja. Imala je većinsko arapsko stanovništvo – muslimansko i kršćansko – uz stare i nove židovske zajednice. Stvaranje države koja treba imati stabilnu židovsku većinu zato je od početka otvaralo pitanje zemlje, useljavanja, političke vlasti, demografije i mogućeg premještanja stanovništva.
O tim pitanjima postoji ozbiljna historiografska rasprava. Benny Morris, jedan od najpoznatijih izraelskih „novih povjesničara“, dokumentirao je predratne rasprave unutar cionističkog pokreta o „transferu“ te velik broj protjerivanja, vojnih napada i drugih uzroka palestinskog egzodusa 1948., ali odbacuje najjednostavniju tezu o jednom unaprijed razrađenom i centralno naređenom master-planu koji objašnjava svaki slučaj. Drugi povjesničari, poput Ilana Pappéa i Nur Masalhe, idu dalje u tvrdnji o sustavnom projektu etničkog čišćenja. Ozbiljan članak ne mora riješiti cijelu tu raspravu da bi utvrdio minimum: masovno palestinsko raseljavanje, brojna protjerivanja i uništavanje sela povijesne su činjenice, a rasprave o transferu postojale su prije 1948.
Terorizam prije države Izrael – što arhivi pokazuju. Ovdje je posebno važna knjiga Thomasa Suáreza State of Terror: How Terrorism Created Modern Israel. Njezin naslov i autorova interpretativna teza izrazito su kritični prema političkom cionizmu, ali faktografsku osnovu knjige nije korektno odbaciti etiketom „propalestinski autor“. Suárez za kronologiju cionističkih napada prvenstveno koristi deklasificirane dokumente britanskog National Archivesa u Kewu, zatim vlastite zapise oružanih organizacija, dnevnike i dokumente Jewish Agencyja, američku obavještajnu građu te radove izraelskih povjesničara. Njegove bilješke sadrže stotine arhivskih signatura iz serija CO, FO, WO, KV, CAB i drugih. Drugim riječima: teza knjige može se raspravljati, ali velik dio njezine kronologije može se provjeravati dokument po dokument.
Istodobno se mora odbaciti i suprotna propaganda: političko nasilje u Mandatnoj Palestini nije bilo isključivo cionističko. Palestinski Arapi počinili su teške napade na židovske civile, uključujući pokolj u Hebronu 1929. i napade tijekom pobune 1936.–1939. Ubijanje civila ne postaje opravdano time što ga počini potlačena zajednica. Ali upravo ista moralna mjera mora vrijediti i za Irgun, Lehi i druge židovske oružane strukture.
Suárezova arhivska kronologija pokazuje da je Irgun već 1937. i 1938. provodio bombaške napade na palestinske kafiće, autobuse, tržnice, vlakove i druge civilne ciljeve. Britanski izvještaji koje navodi bilježe eksplozive na radničkim vlakovima, napade na arapske tržnice u Jaffi, Haifi i Jeruzalemu te pucnjave na palestinske civile. Zato nije održiva pojednostavljena tvrdnja da je cionističko podzemno nasilje bilo usmjereno samo na britansku kolonijalnu vojsku.
Godine 1940. dogodila se tragedija broda Patria. Haganah je postavila eksploziv kako bi onesposobila brod i spriječila britansko deportiranje židovskih izbjeglica na Mauricijus. Eksplozija je, međutim, potopila brod i ubila oko 267 ljudi, većinom upravo židovskih izbjeglica. Povjesničar Meir Chazan detaljno je obrađivao taj slučaj u Journal of Israeli History. Patria je važna jer pokazuje koliko je pogrešno cijelu povijest nasilja gledati kroz jednostavnu etničku podjelu „Židovi protiv Arapa“ – žrtve političkog nasilja bili su i sami Židovi.
Lehi je 1944. u Kairu ubio britanskog ministra Lorda Moynea. Irgun je 22. srpnja 1946. bombardirao hotel King David u Jeruzalemu, u čijem se južnom krilu nalazilo sjedište britanske mandatne administracije i vojske. Poginula je 91 osoba – Arapi, Britanci, Židovi i drugi. Britanski National Army Museum Irgun bez okolišanja opisuje kao jednu od glavnih terorističkih organizacija toga razdoblja i navodi više od devedeset mrtvih u King Davidu.
U travnju 1948., prije formalnog proglašenja Države Izrael, Irgun i Lehi napali su Deir Yassin. Ubojstva civila i vijest o pokolju postali su jedan od najsnažnijih simbola straha koji se širio među palestinskim stanovništvom. O točnom broju mrtvih i pojedinim detaljima postoji historiografska rasprava, pa ih nema potrebe pretvarati u propagandno natjecanje. Važniji je širi kontekst: do proljeća 1948. rat za teritorij već je uključivao depopulaciju i osvajanje palestinskih naselja, a masovni izbjeglički val započeo je prije ulaska regularnih arapskih vojski nakon 15. svibnja.
Jedan američki dokument posebno je vrijedan jer pokazuje kako su događaje u tom trenutku vidjeli službenici američkog State Departmenta. U nacrtu memoranduma od 4. svibnja 1948. – važno: riječ je o internom nacrtu koji nije poslan i ne predstavlja konačnu američku politiku – Irgun i Stern/Lehi nazivaju se „Jewish terrorist organizations“, a autor predviđa da će Haganah nakon britanskog povlačenja voditi operacije uz njihovu pomoć. Taj dokument također izražava bojazan da bi židovski napadi na arapske zajednice mogli prethoditi intervenciji arapskih država. Njegova vrijednost nije u tome da ga proglasimo posljednjom riječju o ratu, nego da pokažemo koliko je današnja pojednostavljena kronologija bila daleko od jedine tadašnje interpretacije.
Haganah, Irgun i Lehi pritom nisu bili ista organizacija. Imali su različite ideologije, vodstva i strategije; surađivali su u određenim razdobljima, a u drugima se sukobljavali. Haganah je bila najveća i institucionalno najbliža Jewish Agencyju te je postala jezgra budućih Izraelskih obrambenih snaga. Irgun i Lehi bili su radikalniji podzemni pokreti. No ni njihovo nasljeđe nije završilo na političkoj margini: zapovjednik Irguna Menachem Begin i nekadašnji vođa Lehija Yitzhak Shamir kasnije su postali premijeri Izraela.
Do završetka rata više od 750.000 Palestinaca bilo je izbačeno ili je pobjeglo iz svojih domova; Ujedinjeni narodi danas Nakbu opisuju kao masovno raseljavanje i oduzimanje imovine, uz napomenu da su mnogi bili prisilno protjerani. To ne briše tisućljetnu židovsku vezu sa zemljom, ne briše Holokaust i ne negira židovsko pravo na sigurnost. Ali znači da se nastanak modernog Izraela ne može pošteno prikazati kao miran povratak naroda u praznu zemlju koji su tek potom napali iracionalno neprijateljski susjedi.
Židovska potreba za sigurnošću nakon europskih progona može biti razumljiva i legitimna. Palestinsko pravo da ne bude protjeran iz vlastitog doma također je razumljivo i legitimno. Priznavanje jednoga ne zahtijeva brisanje drugoga.
Geopolitika, resursi i islamofobija: kada vjerski jezik postane politički instrument
Zašto je onda modernom Zapadu toliko privlačna podjela svijeta na „judeo-kršćanski blok“ i „islamsku prijetnju“? Dio odgovora jest religijski i emotivan, ali dio je sasvim materijalan.
Bliski istok tijekom 20. stoljeća postao je jedno od ključnih područja svjetske geopolitike: nafta, Sueski kanal i pomorski pravci, prilaz Aziji, položaj između Europe, Afrike i Indijskog oceana, zatim Hladni rat i natjecanje sa Sovjetskim Savezom. Dokumenti američkog State Departmenta iz sredine stoljeća otvoreno govore o ogromnoj važnosti bliskoistočne nafte za zapadnu Europu i globalnu strategiju. Još 1928. Red Line Agreement raspodijelio je interese velikih zapadnih naftnih kompanija na prostoru bivšeg Osmanskog Carstva. Sueska kriza 1956. dodatno je pokazala koliko su transportni pravci, imperijalni interesi i regionalni savezi važni.
To ne znači da je „sve zbog nafte“ niti da su vjerska uvjerenja gluma. Povijest je gotovo uvijek mješavina iskrenih uvjerenja, domaće politike, ekonomije, vojne strategije i interesa elita. Ali religijski jezik ima veliku prednost: komplicirani geostrateški sukob može pretvoriti u emocionalno jednostavnu priču o dobru i zlu.
Za američkog evangelika politika prema Izraelu može biti iskreno biblijsko pitanje. Za strateškog planera Izrael može biti vojni i obavještajni partner. Za političku organizaciju može biti pitanje donatora i biračkog tijela. Za obrambenu industriju regionalni sukob može značiti ugovore. Za krajnje desnog europskog populista „judeo-kršćanska civilizacija“ može biti idealna parola kojom se istodobno distancira od starog antisemitizma i mobilizira strah od muslimanske migracije. Sve te motivacije mogu postojati u isto vrijeme.
Nakon 11. rujna 2001. taj je okvir postao još snažniji. Terorizam Al-Qaide i kasnije ISIS-a pružio je stvarne, užasne događaje iz kojih je bilo lako napraviti generalizaciju o gotovo dvije milijarde muslimana. Ratovi u Afganistanu i Iraku, „rat protiv terora“, debate o migracijama i sigurnosti te izraelsko-palestinski sukob sve se češće stapaju u jednu civilizacijsku priču: Zapad, kršćani i Židovi na jednoj strani; muslimani na drugoj.
U takvom okviru nestaje golema raznolikost. Nestaju palestinski kršćani. Nestaju arapski i sefardski Židovi. Nestaju muslimani koji stoljećima žive u Europi. Nestaju židovski kritičari izraelske vlade. Nestaju kršćani koji odbacuju kršćanski cionizam. A povijesni sukobi između kršćanstva i judaizma pretvaraju se u drevno „savezništvo“ – upravo u trenutku kada islam postaje poželjan zajednički neprijatelj.
To je ono što treba nazvati političkim preoblikovanjem narativa, a ne izmišljati teoriju da postoji jedan skriveni centar koji upravlja svim zapadnim kršćanima. Takva teorija ne samo da nema dokaza nego bi ponovila stare antisemitske obrasce. Mnogo je zanimljivija i bolje dokumentirana stvarnost: koalicija interesa u kojoj dijelovi izraelske politike, američkog evangelikalizma, sigurnosnog establišmenta i zapadne populističke desnice imaju različite razloge za održavanje slike zajedničkog „judeo-kršćanskog“ prostora nasuprot islamu.
Zašto je ova rasprava posebno važna Hrvatskoj
Za hrvatskog kršćanina ova tema ne bi trebala završiti američkim kulturnim ratom. Hrvatska ima vlastitu povijest odnosa s islamom – složenu, ponekad ratnu, ali i duboko isprepletenu s Bosnom i Hercegovinom i vlastitim muslimanskim građanima.
Godine 1916. hrvatski je Sabor u tadašnjem državnopravnom okviru donio zakon kojim je islam dobio jednak pravni status s drugim priznatim vjerama. Na obilježavanju 110. obljetnice 2026. Ured predsjednika Republike podsjetio je da je time zajamčena sloboda vjere i organizirano djelovanje Islamske zajednice te da je Hrvatska bila među prvim europskim zemljama s takvim priznanjem. Danas se hrvatski model odnosa države i Islamske zajednice često navodi kao primjer institucionalne integracije, a ne kao dokaz nekakvog „islamskog osvajanja“.
Zato Hrvatska nema nikakvu potrebu uvoziti najradikalniju američku konstrukciju prema kojoj kršćanski identitet automatski zahtijeva političko svrstavanje uz svaku odluku izraelske države i istodobnu sumnju prema islamu. Katolik može dosljedno odbacivati antisemitizam, smatrati židovsko-kršćansko pomirenje povijesnim dobrom i braniti pravo Izraelaca na sigurnost – a istodobno odbacivati okupaciju, terorizam, kolektivno kažnjavanje i protjerivanje Palestinaca. Jednako tako može imati ozbiljna teološka neslaganja s islamom, a muslimana ne tretirati kao neprijatelja civilizacije.
Musliman, sa svoje strane, mora biti jednako principijelan. Kritika cionizma, izraelske države ili politike neke židovske organizacije ne smije se pretvoriti u mržnju prema Židovima kao narodu ili vjeri. Povijest muslimansko-židovske koegzistencije upravo pokazuje koliko je pogrešno današnji politički sukob projicirati unatrag i tvrditi da su muslimani i Židovi „vječni neprijatelji“.
Najkorisnije pitanje za kršćanskog čitatelja zato nije: „Moram li birati između Židova i muslimana?“ To je lažna dilema. Pravo pitanje glasi: mogu li iste moralne kriterije primijeniti na sve? Ako je vrijeđanje Isusa neprihvatljivo kada ga čini musliman ( a ako to čini on po Islamu prestaje biti musliman), mora biti neprihvatljivo i kada ga čini Židov. Ako je bomba na tržnici terorizam kada je postavi Palestinac, mora biti terorizam i kada je postavi Irgun. Ako je progon Židova u kršćanskoj Europi zločin, onda je protjerivanje Palestinaca iz njihovih domova također nepravda. I ako od muslimana tražimo da razlikuje kršćanina od križara, tada i kršćanin mora razlikovati muslimana od terorista.
„Judeo-kršćansko“ može biti vrijedan naziv za današnje pomirenje dviju tradicija koje su nekada bile krvavo sukobljene. Problem nastaje kada se to pomirenje pretvori u lažnu povijest – i kada se njegova cijena postavi tako da islam mora preuzeti ulogu novog civilizacijskog neprijatelja.
Možda je upravo tu najvažnija pouka cijelog fenomena. Civilizacije se ne mjere time koliko uvjerljivo mogu proizvesti zajedničkog neprijatelja, nego time mogu li vlastita načela pravde primijeniti i onda kada to politički nije zgodno. Kršćaninu ne treba islamofobija da bi bio kršćanin. Muslimanu ne treba antisemitizam da bi branio Palestince. A Židovu ne treba negiranje palestinskih prava da bi tražio sigurnost za vlastiti narod.
Hrvatska sa svojom pozicijom i povijesnim kontekstom ima jedinstvenu i vrlo važnu poziciju gdje može služiti kao most spajanja dvije civlizacijskih tekovina. Tako uspješna suradnja koju hrvatska država dugotrajno ima sa Islamskom zajednicom u Hrvatskoj može biti jedan primjer cijelom modernom Zapadu po puno pitanja. Iako islamofobija jača i u Hrvatskoj, službeni odnosi i dalje su izrazito dobri. To treba njegovati i čuvati, a kroz ovakve i druge načine ljude educirati kako ne bi nasjedali na rastuću islamofobnu propagandu, o čijim izvorima smo veći pisali ovdje.
Autor: Mirsad Dubravić
Reference i izvori za daljnji rad
- Kur’an. Posebno 2:136; 3:42; 3:45; 3:67; 3:84; 4:171 – Abraham/Ibrahim, Marija/Merjem, Isus/Isa i kontinuitet proročkih objava.
- Second Vatican Council. Nostra aetate: Declaration on the Relation of the Church to Non-Christian Religions, 28. listopada 1965. Vatican.va.
- United States Holocaust Memorial Museum. Antisemitism in History: From the Early Church to 1400 i povezani materijali o povijesti kršćanskog anti-judaizma i antisemitizma.
- Steven B. Bowman. “Antisemitism in Byzantium, 4th–7th Centuries”, u Steven Katz (ur.), The Cambridge Companion to Antisemitism, Cambridge University Press, 2022.
- The Cambridge History of Judaism. Poglavlja o Židovima u srednjovjekovnom islamskom svijetu; posebno literatura o ponovnom otvaranju Jeruzalema Židovima nakon muslimanskog osvajanja.
- Moshe Gil. A History of Palestine, 634–1099, Cambridge University Press – detaljna studija ranog islamskog razdoblja Palestine.
- Haim Beinart. The Expulsion of the Jews from Spain, Littman Library of Jewish Civilization, 2002.
- The Cambridge History of Judaism. “The Rise of Ottoman Jewry” i poglavlja o ranonovovjekovnom židovstvu; o sefardskim izbjeglicama nakon 1492. i osmanskim područjima kao važnom utočištu.
- Mark R. Cohen. Under Crescent and Cross: The Jews in the Middle Ages, Princeton University Press, 1994; izd. s naknadnim osvrtom 2008. – komparativna studija židovskog života pod islamom i kršćanstvom.
- Mohamed Saleh. “On the Road to Heaven: Taxation, Conversions, and the Coptic-Muslim Socioeconomic Gap in Medieval Egypt”, The Journal of Economic History, 78(2), 2018 – empirijski podaci o džizji i odnosu prema plaćama.
- Heather J. Sharkey. A History of Muslims, Christians, and Jews in the Middle East, Cambridge University Press, 2017 – širi kontekst međureligijskih odnosa i predmodernih statusnih poredaka.
- Tax Foundation Europe. Tax Burden on Labor in Europe, 2026 – podatak za Hrvatsku: porezni klin 31,52% za samca s prosječnom plaćom u 2025. izvor.
- Porezna uprava Republike Hrvatske. Službeni materijali o oporezivanju rada i PDV-u; standardna stopa PDV-a 25%, uz snižene stope za određene kategorije.
- K. Healan Gaston. Imagining Judeo-Christian America: Religion, Secularism, and the Redefinition of Democracy, University of Chicago Press, 2019 – povijest nastanka i političkog razvoja američkog „Judeo-Christian“ diskursa od 1930-ih.
- Gerard Daniel Cohen. Good Jews: Philosemitism in Europe since the Holocaust, Cambridge University Press, 2025 – posebno poglavlje “Birth Pangs: ‘Judeo-Christian Europe’ (1945–1965)” i epilog o suvremenom civilizacijskom diskursu.
- American Historical Review. Uvod u tematski forum o pojmu „Judeo-Christian“ i njegovu pretvaranju u oznaku zapadne civilizacije koja često implicitno izostavlja islamske doprinose.
- Pew Research Center. Michael Lipka, “More white evangelicals than American Jews say God gave Israel to the Jewish people”, 3. listopada 2013. izvor.
- Rossing Center for Education and Dialogue. Jewish Israelis’ Attitudes Toward Christians and Christianity: A Survey, istraživanje provedeno rujna 2025., objavljeno 2026. – podaci o ulasku u crkve, kršćanstvu kao idolopoklonstvu, odnosu prema islamu/kršćanstvu i pljuvanju kršćana. PDF.
- Rossing Center. Attacks on Christians in Israel and East Jerusalem – Annual Report 2024, 2025 – dokumentacija uznemiravanja klera, crkvene imovine i kršćanskih simbola.
- Thomas Suárez. State of Terror: How Terrorism Created Modern Israel, Skyscraper Publications, 2016. Posebno uvod, poglavlja o Irgunu, Lehiju i Hagani te opsežni odjeljci Sources used at The National Archives (Kew) i End Notes.
- The National Archives (UK), Kew. Serije CO, FO, WO, KV, CAB i druge koje Suárez citira; za King David posebno TNA WO 261/562, The Attack on the King David Hotel, uz dodatne sigurnosne i mandatne spise.
- National Army Museum (UK). The British Army in Palestine – pregled Irguna/LHI-ja, otmica, bombaških napada i King David Hotela. izvor.
- Meir Chazan. “The Patria Affair: Moderates vs. Activists in Mapai in the 1940s”, The Journal of Israeli History, Vol. 22, No. 2, 2003, str. 61–95.
- Benny Morris. The Birth of the Palestinian Refugee Problem Revisited, Cambridge University Press, 2004 – standardna dokumentarna studija uzroka palestinskog izbjegličkog problema i rasprava o transferu, protjerivanjima i bijegu.
- Benny Morris. 1948: A History of the First Arab-Israeli War, Yale University Press, 2008.
- Nur Masalha. Expulsion of the Palestinians: The Concept of “Transfer” in Zionist Political Thought, 1882–1948, Institute for Palestine Studies, 1992 – kritička studija povijesti ideje transfera.
- U.S. Department of State, Office of the Historian. Foreign Relations of the United States, 1948, Vol. V, Part 2, Draft Memorandum by the Director of the Office of United Nations Affairs (Rusk) to the Under Secretary of State (Lovett), 4. svibnja 1948. – interni nacrt, nije poslan; Irgun i Stern označeni kao „Jewish terrorist organizations“. izvor.
- United Nations – Question of Palestine. About the Nakba i službeni govori/izvještaji o raseljavanju 1948.; UN 2026. navodi više od 750.000 uprooted Palestinians, mnoge prisilno. izvor.
- U.S. Department of State, Office of the Historian. Materijali o Red Line Agreement (1928), bliskoistočnoj nafti, Hladnom ratu i Sueskoj krizi – primarni diplomatski kontekst geostrateške važnosti regije.
- Ured predsjednika Republike Hrvatske. “President Milanović: The relationship between Christians and Muslims in Croatia is better than ever before”, 27. travnja 2026. – 110. obljetnica zakonskog priznanja islama u Hrvatskoj. izvor.
- Hrvatski sabor / povijesna dokumentacija. Materijali uz 100. i 110. obljetnicu zakonskog priznanja islama iz 1916. i institucionalnu povijest Islamske zajednice u Hrvatskoj.
Urednička napomena: U tekstu se namjerno razlikuju pojmovi Židovi, judaizam, cionizam, Država Izrael i pojedine izraelske političke struje. Kritika političkog cionizma ili izraelske državne politike nije sama po sebi antisemitizam, ali kolektivno pripisivanje krivnje Židovima jest. Jednako tako, zločini islamističkih organizacija ne mogu se pripisivati muslimanima kao kolektivitetu.