Na dan lokalnih izbora 2025. godine, dok su građani u pojedinim općinama pokušavali između dva loša izbora pronaći manje lošeg (čast izuzecima), zbio se trenutak koji bi – da nije bio istinski tragično točan – bio smiješan. Jedan čovjek, poznat tek lokalno kao gospodin Mladen, stao je pred kameru, odjenuo narodnu iskrenost i izrekao rečenicu koja bi, da postoji politička fizika, bila poput Newtonovog zakona za današnje globalne odnose:
“Mi smo kretenski narod, a demokracija nije za idiote.”
No kako to već biva, povijest najpreciznije pišu oni koji ni ne znaju da to čine. Rečenica je zaživjela, postala viralna, gotovo pa dijagnostička – jer u njoj ne treperi samo slika hrvatske zbilje, već i globalnog kolapsa političkog razuma.
Nitko tada nije mogao znati koliko će ta izjava metaforički putovati, nadilaziti općinske granice, medije i državne okvire, dok jednog dana ne postane savršena dijagnoza onoga što danas živimo – ne samo mi, nego i cijeli svijet. Jer rat se ponovno kotrlja Bliskim istokom. Krvavo, predvidljivo, grozno i rutinski. U glavnim ulogama: Iran, Izrael i, dakako, Sjedinjene Američke Države. Naivni bi rekli: “Opet.” Cinični bi pitali: “Zar su ikada i prestali?”
I u trenutku kada svijet još jednom klizi nizbrdo, ovaj put kroz dim Bliskog istoka, između raketnih salveta Irana i Izraela, dok se SAD još jednom samoinicijativno ukazuje kao mirotvorac, dojam je da ta rečenica danas bolje opisuje stanje planeta nego ijedan vanjskopolitički izvještaj. Samo što se sada ne pitamo više jesmo li samo “kretenski narod”, već jesmo li zapravo – kretenska civilizacija.
Kronično bolesni pacijent: Bliski istok i američka dijagnoza
Ono što danas gledamo između Irana i Izraela zapravo je više epizoda, a manje početak. Gledamo nastavak jednog dugačkog, krvavog serijala u kojem sezona nikad ne završava, a novi akteri samo preuzimaju uloge starih. Međutim, ono što je konstanta u svakoj sezoni jeste jedan gospodin u odijelu s američkom zastavom na reveru koji se, kao i uvijek, pojavljuje s rečenicom: “We come in peace.”
Amerika – vječiti “mirotvorac”.
Premda to što rade više podsjeća na emocionalnu manipulaciju bivšeg partnera koji se javlja tri mjeseca nakon prekida, “da vidi kako si”. Svi znamo što žele – naftu, utjecaj, kontrolu, trgovinske puteve i da im dolar ostane kralj svjetske ekonomije. A vi budite sretni što vas nisu još i bombardirali pod parolom slobode.
Kao što je netko satirično kreirao “Nuclear World Cup” s četvrtfinalnim parovima – SAD protiv Kine, Iran protiv Izraela, Rusija protiv Ukrajine i Sjeverna protiv Južne Koreje – dok su Nogometne ikone duhovito pitale hoće li Panini tiskati sličice – danas izgleda da su se te sličice počele stvarno štampati. Ali ne na papiru. Već na koži nevinih ljudi.
Povratak Trumpa – karikaturist kojem je USA vječni fokalni motiv
Kao da cijela slika nije dovoljno groteskna, vraća nam se i stari znanac s crvenom kapom i retoričkim arsenalom. Donald Trump, nekoliko mjeseci nakon ponovne inauguracije, već je uspio destabilizirati domaće gospodarstvo, podijeliti naciju i globalnu vanjsku politiku ponovno pretvoriti u talac impulsa.
Za Ameriku je on upravo ono što su za balkanske zimske škole folklora instruktori iz dijaspore: misle da sve znaju, sve im je loše, ali dođu i naprave nered. Istovremeno su središte pažnje i glavna prijetnja svakom zdravom razumu. I kad ga slušate kako komentira međunarodne odnose, ne možete se ne sjetiti izreke da bi tišina ponekad bila bolji saveznik. Ali u Trumpovoj Americi, tišina je znak slabosti. I zato tutnji. Retorikom, odlukama i najnovije – raketama.
I nije njegov povratak samo poraz američkog političkog sustava, već i simptom duboke civilizacijske krize – kao kad pacijent odbija lijekove i odluči liječiti upalu pluća čajevima iz TikTok recepata. Američki narod ga je birao s ushićenjem, a onda se masovno dizao na prosvjede čim su prve odluke počele gristi. Fenomen koji bi mogao biti aktualizacija modernog, nerezonskog slobodoumlja: pripitomljavanje lisičice jer je možda mala i slatka, pa onda čuđenje dok pojede kokoške namijenjene za proštenjsku juhu.
No, ono što je posebno zabrinjavajuće nije samo povratak Trumpa, nego činjenica da se taj povratak nije dogodio unatoč njegovoj prošlosti, već upravo zbog nje. On personificira ono što je Amerika već godinama – samodopadna, isključiva, ideološki podijeljena i ekonomski pohlepna. Drugim riječima – globalni emocionalni manipulator u liku nacije.
Stari kontinent uz limenu glazbu i lyricse mlake diplomatske vode
Europa, kako to obično biva, na sve reagira diplomatski – što u prijevodu znači da nema stvarnog stava. Posebice srednji stalež država starog kontinenta – nepotrebno je nabrajati na koga mislimo – ovaj sukob gledaju kao što prosječan čovjek gleda tečaj joge: zna da je korisno, ali nije siguran gdje su mu tajice.
Umjesto jasne osude američkog uplitanja, čujemo mlake izjave o potrebi za deeskalacijom i diplomatski performans u stilu: “Zabrinuti smo.” Kao da gledamo političku verziju onog meme-a psa u gorućem kafiću koji veli: “This is fine.” Ili još pitoresknije, svjedočimo koreografiji pažljivo kalibriranih izjava koje kao da su prethodno prošle urednički stol u nekoj sobi američkog State Departmenta.
Iz tih reakcija – ili preciznije, iz tog izostanka stvarnih reakcija – progovara tihi očaj jedne političke klase koja ne zna ili se ne usuđuje zamisliti svijet bez američkog nadzora. Nitko, dakako, ne tvrdi da se može bez SAD-a, barem ne u potpunosti. No kad izabrani dužnosnici vlastitih država reagiraju na globalni ratni požar s izrazima kao da najprije provjeravaju je li njihova rečenica blagoslovljena u Washingtonu, jasno je da nismo u savezništvu – nego u ovisnosti. Strah od američke reakcije kao da je postao institucionaliziran. Svaka izjava, svaki korak, svaka gesta mora proći kroz filter “što će oni reći”. I to nije više ni politički oportunizam – to je servilnost pod krinkom diplomacije. A servilnost nikad nije bila sinonim za suverenitet.
Jer sve izgleda kao da se ne smije ni udahnuti bez dozvole s druge strane Atlantika. Kao da se politička hrabrost danas mjeri sposobnošću da šutimo u pravom trenutku, a ne da kažemo ono što svi znamo. A znamo, itekako znamo: da se Amerika u ovaj sukob uključila ne zbog mira, nego zbog pozicije. Ne zbog zaštite nevinih, nego zbog svojih interesa.
I ne zaboravimo – nijedan rat nema pobjednika. Povijest je to tisuću puta dokazala. Kada prašina padne, svi broje mrtve, razrušene gradove i izgubljene godine. A oni koji su trebali voditi, skrivaju se iza paravana. I opet, nitko ne veli da se može bez Amerike. Ali to ne znači da se trebamo ponašati kao sateliti njihove vanjske politike. Ili, kako bi rekao jedan švicarski satiričar: “Neki narodi imaju vojsku. Američka vojska ima narod.”
I tako ostajemo taoci politike koja više brine hoće li se zamjeriti, nego hoće li pogriješiti. U svijetu u kojem lideri šute da bi ostali na funkciji, a narodi šute jer su navikli da se ništa ne mijenja, preostaje samo jedno pitanje: ako sve što radimo mora biti prethodno odobreno i blagoslovljeno, jesmo li demokratska države ili samo geopolitička franšiza s vlastitim grbom?
Demokracija, iluzija, stvarni gospodari i nada u vrijeme cinizma
Zastrašujuće je kako je demokracija danas postala paravan za sve – od imperijalizma do unutarnjeg licemjerja. Jer ako je demokracija izbor većine, a većina izabere čovjeka koji šalje vojnike u tuđe zemlje, podržava nedemokratske režime kada mu odgovara i bavi se svijetom kao šahovskom pločom – tko smo onda mi? Jer izgleda da smo stvarno globalno postali civilizacija instant bijesa, površnog znanja, političkog pokoravanja i moralne relativnosti.
Danas je dovoljno da neka država ima prirodne resurse, stratešku poziciju ili ideološku devijaciju – i odmah je na nišanu demokratskih mirotvoraca. A mi svi, dok skrolamo između vijesti o ratu i videa mačaka na Reels-ima, postajemo sudionici te šutljive propasti.
Pa ipak, još uvijek imamo pravo na nadu. Nadu da će neka nova generacija, odgojena na činjenicama progovoriti. Da će se pojaviti političari koji nisu PR produkti, već stvarni ljudi sa stvarnim znanjem. Nada da će se netko sjetiti da je istina uvijek važnija od propagande.
Jer ako ostanemo u ovom smjeru, ne samo da demokracija nije za idiote – ona postaje sredstvo njihove vladavine. Ili ćemo se promijeniti, ili će sličice iz “Nuclear World Cupa” postati stvarnost koju više neće crtati Panini, nego povijest.
Kuda ideš, civilizacijo?
U konačnici, vraćamo se opet onoj rečenici s početka. Jer ako je tada izrečena kao spontani vapaj pojedinca unutar kaotične demokracije, danas je možemo globalizirati:
“Mi smo kretenska civilizacija, a demokracija nije za idiote.”
Demokracija bi trebala biti vladavina razuma, pluralizma, odgovornosti. A ne spektakl u kojem najglasniji pobjeđuju, a najpohlepniji pišu pravila. U svijetu gdje lideri upadaju u tuđe ratove pod izlikom mira, gdje predsjednici tvitaju prijetnje, a narodi plešu između straha i zaborava – jasno je da smo negdje pogriješili.
Nadati se možemo jedino da će neka nova generacija – možda čak ona odrasla uz sarkastične memove i gospodina Mladena – znati prepoznati vrijednosti koje smo putem pogubili. I da će imati hrabrosti reći, glasno i bez straha: dosta nam je lažnih mirotvoraca, dovoljno nam je ratova s lošim izgovorima.
Jer ako ćemo i dalje birati vođe po tome tko glasnije viče, a ne tko mudrije šuti, onda smo zaista zaslužili svijet koji imamo. A on se, budimo iskreni, opasno približio točki bez povratka.
Vrijeme je da prestanemo glumiti idiote – jer ćemo demokraciju izgubiti zauvijek. A sve dok oni koje smo demokratski odabrali da nas vode nastave reagirati bojažljivo i šutke, odnosno “(ne)osuđivati” – i to temeljem neosnovanog strahopoštovanja – mi ćemo istovremeno, koliko god neprikladni bili, morati još intenzivnije krenuti u istraživanje kutaka galaksije pogodnih za preseljenje života. Barem privremeno.
Karlo Hrženjak