U Palestini, gdje se politički poredak urušava pod težinom okupacije, raseljavanja i svakodnevnog nasilja, Tony Blair Institute for Global Change (TBI) ne nastupa kao neutralni akter – već kao dio šire arhitekture normalizacije kolonijalne dominacije.
U periodu nakon što je Tony Blair formalno obnašao dužnost izaslanika Kvarteta za Bliski istok (2007–2015), njegov Institut preuzima funkciju „postkonfliktnog akceleratora“: TBI nudi ekonomske vizije, digitalne reforme, regionalne projekte i „strategije održivog razvoja“ – dok istovremeno u potpunosti izostaje spominjanje prava na povratak, suvereniteta, prekida okupacije i kaznene odgovornosti Izraela.
Palestina se tako, u viziji TBI-ja, transformira u apolitičnu zonu potrebe: Gaza kao prostor za „rekonstrukciju“, a Zapadna obala kao teren za „javne investicije i startupe“. Ova retorika razvoja služi jednoj funkciji – da zamijeni politiku menadžmentom, da prikrije okupaciju rječnikom reforme i da raseljavanje prikaže kao „mobilnost“. U tom okviru, TBI nije nosilac rješenja, već glavni faktor zamjene političkih zahtjeva za pravdom – ekonomskim paketima za preživljavanje.
Sredinom 2025. otkriveno je da je TBI, iako formalno nije autor, bio direktno uključen u cirkulaciju dokumenta pod nazivom Gaza Economic Blueprint – jednog od centralnih materijala u okviru kontroverznog plana poznatog kao Great Trust. Taj plan, koji su razvili izraelski biznismeni uz podršku Boston Consulting Group, predviđa infrastrukturnu transformaciju Gaze u „digitalno i turističko čudo“ te uključuje tzv. „dobrovoljno“ raseljavanje do 500.000 Palestinaca.
Iako se TBI ogradio od konačnog plana i negirao podršku masovnom preseljenju, sama činjenica da su njegovi analitičari i savjetnici učestvovali u pripremnim razgovorima i distribuirali ključne nacrte jasno pokazuje kako Institut funkcioniše: ne kao direktni nosilac raseljavanja, već kao ideološki katalizator – onaj koji, jezikom efikasnosti i „postratne obnove“, normalizira ono što bi još jučer bilo prepoznato kao plan etničkog čišćenja i genocida.
TBI se već godinama poziva na „izgradnju kapaciteta“ palestinske strane, ali ti kapaciteti nikada ne uključuju političku autonomiju. Umjesto toga, promovira se razvoj infrastrukture, digitalna identifikacija, mobilna ekonomija i administrativna efikasnost – bez prava, bez zaštite, bez jednakosti. Gaza se, u toj viziji, ne oslobađa – već se pretvara u upravljivu digitalnu enklavu, izoliranu od Zapadne obale, suvereno zavisnu o međunarodnim donatorima i algoritamskim sistemima kontrole.
Uloga TBI-ja nije greška, niti je marginalna. Naprotiv – ona pokazuje koliko je neoliberalna logika uspješno kolonizirala čak i jezik „solidarnosti“ i „humanitarnosti“. Umjesto osude izraelske politike, nudi se partnerstvo sa silama koje održavaju status quo. Umjesto borbe za ljudska prava, nude se „podsticaji za iseljavanje“. I dok se ruše domovi i nestaju čitave porodice pod ruševinama Gaze, globalni savjetnici nude modele „tržišnog oporavka“.
U tom poretku, TBI nije neutralan. On je produžena ruka sistema koji ne traži mir – već upravljivu tišinu. A tamo gdje je neko izgubio sve, Blair i njegov Institut nude samo jedno: aplikaciju, podatkovnu registraciju, ekonomski plan. Ni pravo, ni sjećanje – već optimizaciju gubitka.
E. B. Neretljak