Autor: Dino Perica
Kad se narodi puno rodova, evo naroda.
Nacija je politički projekt. Stvara se namjerom, potom se kulturološki, obrazovno oblikuje.
Pritom je stvarateljima nacije najbitnije zagospodariti poviješću, koja im je najbitnija poluga, nekad i batina s kojima pokoravaju rodove i narode.
Povijest, kao oružje ne oblikuje samo pamćenje, nego i buduće ponašanje. Onaj tko kontrolira priču o prošlosti, upravlja sadašnjošću. Tko kontrolira sadašnjost, kontrolira budućnost.
Nacija je relativno nov politički koncept, smišljen u krugovima onih koji vladaju oduvijek.
Pokazao se iznimno učinkovit u kontroli masa, u upravljivosti, u poticanju ratova za preraspodjelu moći nižih oligarhija, koje se žrtvovanjem tuđih života bore za svoje pozicije, dok njihovim gospodarima, pred kojima u stvarnosti puze na koljenima, sve to biva zabava, usput i hrana, što njima, što onom komu služe.
Ti gospodari, skriveni iza slojeva moći i simbolike ne djeluju samo politički, nego i okultno.
Njihova vladavina nad svijetom nije puka geopolitika – ona je ritualna, hijerarhijska i demonski nadahnuta.
Rat im nije sredstvo pobjede, nego obred. Žrtvovanje života postaje energetska žetva kojom se hrane, kojoj se klanjaju, koju štuju kao izvor moći.
Ništa od tog ne poriče stradanja i patnje nacija u ratu, stvarne su.
Kao što je stvaran i okultni okvir u kojem se ratovi vode.
To se nikad ne mijenja.
Ispod ratnog kaosa stoji nevidljivi red.
Mijenjaju se ratom tek oligarhije, povećava se ili smanjuje njihov posjed, mijenjaju se niže upravljačke razine pa recimo udbaše smijene na položaju njihova djeca.
Temeljna arhitektura moći ostaje ista – vertikalna, okultna, predatorska.
Promjene na površini služe da se ne vidi konstanta ispod.
Ni jedan čovjek koji ima vjeru ne želi rat.
To i ne može jer mu vjera u njemu ne vidi rat kao način za njegov duhovni rast, svjedočenje Boga svojim životom.
Vjera i rat isključuju se – duša s kroz vjeru iskazuje, a rat je ranjava.
Zato se čovjek s vjerom ne da zavesti i ne ide u rat, osim kad brani svoje.
Čovjek je uvijek onaj koji brani svoje.
Upravo ta čovječnost, vjera, postaje valuta gospodarima rata.
Znajući da će braniti svoje, ništa lakše od poticanja drugih da ga napadnu.
Rat nikad ne počinje obranom, već napadom.
Sotonskim podanicima je to dovoljno, njihovo je samo da potaknu one voljne posjedovanja tuđe imovine, željne ubijanja, da se prijave za rat.
Upravo ta želja za posjedovanjem, za oduzimanjem, za žrtvovanjem drugoga – to je njihova druga konvertibilna valuta.
Jednako ih veseli, hrani, uzdiže žrtva branitelja, kao i žrtva napadača, jednako bol, patnja majke, oca, djeteta branitelja, kao i napadača.
Za njih ne postoji razlika – sve je žetva, sve je energija, sve je patnja kroz koju oni opstaju.
Njima nije važan ishod – važna im je prolivena krv.
Svejedno, mada se iz tog okvira ne može, braniti svoje se mora jer bez borbe – svoga nemaš. Tvoje je samo ono što možeš obraniti.
Ako svoga nemaš, nećeš znati ni tko si.
Upravo zato je čovjek koji brani svoje posljednja prepreka zlu.
On ne ratuje za oligarhiju, ni za granice – on ratuje za obranu svojega.
Zadnjih puno tisuća godina, najveći dio nas zna tko je.
Ako laže koza, ne laže rog.
Ako lažu kradljivci povijesti, ne laže genetika.
Dok se pisane povijesti mogu krivotvoriti, genom se ne može krivotvoriti..
A on kaže kako se ispod hrvatstva kao nacije nalaze njeni temelji – Iliri.
Kroz tisuće godina, u DNA su se utkali mirisi smilja i graba, hrasta i mora, ušla je Krka, Zrmanja, Cetina, Neretva i vode potoka i bunara.
Taj prostor nije samo zemljopis – on je kod, upisan u stanice naroda.
Dok je vjere u nama, čuvat će nas Bog, a mi čuvati svoje.