Mussolini je pao 25. jula 1943. Fašizam je, pokazat će se, imao nešto mekši doskok.
Saveznici su u Italiju došli kao oslobodioci, što je podrazumijevalo nezgodnu administrativnu obavezu: trebalo je osloboditi Italiju od fašizma, ali ne toliko temeljito da država prestane funkcionisati — nego taman toliko da fašisti postanu demokršćani. Problem je bio gotovo „tehničke prirode“. Nakon dvadeset godina fašizma, fašisti su se nalazili posvuda gdje se inače nalazi država — u vojsci, policiji, sudovima, ministarstvima i administraciji. Ako ih sve odstranite, ko će čuvati američki poredak u Italiji? Ako ih ostavite, od čega ste tačno oslobodili Italiju?
Rješenje je pronađeno u onoj vrsti političke hemije u kojoj će Zapad ubrzo postati svjetski prvak: nije potrebno promijeniti čovjeka; dovoljno je promijeniti njegovog neprijatelja.
Slikovit savremeni primjer je Izrael — država koja se danas prepoznaje kao nosilac upravo onih fašističkih i nacističkih obrazaca za koje je Zapad 1945. objavio da ih je porazio. Sjedinjene Države, međutim, ne mijenjaju strateškog saveznika. Mnogo je praktičnije mijenjati katalog njegovih neprijatelja. Jučer su bili crveni Arapi — komunisti, socijalisti… Danas su uglavnom zeleni — islamisti. Promijenila se boja neprijatelja, a politička hemija ostala je začuđujuće slična. Nekada je dovoljno bilo reći komunist. Danas mnogo bolje prolazi terorist. Crveni su u međuvremenu gotovo nestali, zeleni su zauzeli njihovo mjesto, a Izrael je ostao ondje gdje je i bio.
Tako je maršal Pietro Badoglio, nekadašnji načelnik Mussolinijeva Generalštaba i čovjek čija bi biografija teško prošla i najpovršniju antifašističku kadrovsku provjeru, postao predsjednik nove italijanske vlade. Fašizam je bio poražen, ali je očito bilo nepraktično insistirati da baš svi fašisti budu obaviješteni o tome.
Uslijedila je defašizacija. Naziv zvuči odlučno. Praksa je bila nešto fleksibilnija. Sudije, policajci, oficiri i činovnici morali su dokazivati koliko su zapravo bili fašisti dok su služili fašističkoj državi. Mnogi su, sasvim sretno, ustanovili da je njihova dvadesetogodišnja privrženost režimu bila uglavnom administrativne prirode.
Feldmaršal Albert Kesselring, čovjek koji je 1944. Rim proglasio otvorenim gradom, nakon rata nije prošao tako dobro kao Rim. Britanski vojni sud ga je 1947. zbog ratnih zločina u Italiji osudio na smrt. Smrt je ubrzo postala doživotna robija, a doživotna je potrajala do 1952, kada je Kesselring pušten na slobodu. Hladni rat je, izgleda, imao neobičan utjecaj na trajanje doživotnih kazni: nekadašnji Hitlerov feldmaršal postao je predsjednik veteranskog udruženja Verband deutscher Soldaten i javno branio čast Wehrmachta — oružanih snaga nacističke Njemačke. Nije Kesselring postao manje Hitlerov feldmaršal — Sovjeti su samo postali veći problem.
Tu je medicina Hladnog rata napravila spektakularno otkriće: od fašizma se može ozdraviti veoma brzo ako pacijent pokazuje dovoljno snažnu alergiju na komuniste.
Do 1948. više nije bilo presudno pitanje ko je jučer služio Mussoliniju i Hitleru. Pitanje je bilo ko će sutra zaustaviti komuniste. I upravo tada na scenu stupa čovjek čije je srednje ime za ovu priču gotovo nepristojno prikladno.
James Jesus Angleton
Američki Jesus nije u Italiju došao da mrtve podiže iz groba. Za tim, uostalom, nije bilo naročite potrebe. Mnogi su već bili vraćeni u službu. Njegova misija bila je politički zahtjevnija: trebalo je osigurati da Italija na izborima 18. aprila 1948. ne zaluta na “pogrešnu” stranu historije. Problem demokratije, naime, jeste u tome što biraču nikada ne možete potpuno vjerovati. Zato ga je trebalo malo ohrabriti.
CIA i druge američke strukture uložile su milione dolara u antikomunističku političku operaciju. Procjene tajnih sredstava razlikuju se, ali se često kreću oko 10 do 20 miliona tadašnjih dolara, dok je šira američka ekonomska pomoć Italiji bila neuporedivo veća. Novac je završavao kod odabranih političkih snaga, prije svega u antikomunističkom taboru kojim je dominirala Democrazia Cristiana.
Novi demokšćani tako nisu dobili samo Duha Svetoga. Dobili su i budžet. Ali ni Duh ni dolar nisu bili dovoljni. Trebalo je poraditi i na italijanskoj savjesti.
Preko Atlantika krenula su pisma. Mnogo pisama. Italijansko-američke porodice, organizacije, politički aktivisti i čitava propagandna mašinerija pozivali su Italijane da ne glasaju za komuniste. Radio je objašnjavao. Novine su upozoravale. Crkva je podsjećala. Amerika je pomagala. A kada stvarnost nije govorila dovoljno jasno, dobila je uredničku pomoć. U antikomunističkoj kampanji korišteni su i falsificirani materijali i pisma pripisivani komunistima, namijenjeni njihovoj diskreditaciji. Bilo je to rano političko čudo umnožavanja pisama. Isus je nekada s nekoliko hljebova nahranio mnoštvo. Američki Jesus je s pisaćim mašinama hranio italijansko biračko tijelo informacijama. A za svaki slučaj imao je i dolare.
Tako je italijanski birač 18. aprila mogao potpuno slobodno izabrati svoju budućnost — nakon što mu je prethodno vrlo temeljito objašnjeno koja je budućnost poželjna. Democrazia Cristiana osvojila je oko 48,5 posto glasova i apsolutnu većinu mjesta u Zastupničkom domu. Italijanska kampanja je uspjela.
Ali Washington je znao ono što zna svaki ozbiljan misionar: jednom kršten čovjek može ponovo sagriješiti. Izbori se ponavljaju. Vlade padaju. Birači mijenjaju mišljenje. Komunisti ostaju komunisti. Zato Italiju nije bilo dovoljno jednom politički pričestiti. Trebalo je osigurati da ostane u vjeri.
Za slučaj sovjetske invazije i okupacije počele su se razvijati tajne stay-behind strukture: ljudi pripremljeni da ostanu iza neprijateljskih linija, tajne veze, radio-stanice, obuka, skladišta oružja i eksploziva. Italijanska mreža kasnije će postati poznata pod imenom Gladio.
Naziv je bio prikladan. Gladius je rimski mač. Nakon rata Evropa je, barem službeno, odložila fašističku uniformu. Hladni rat je pokazao da nema potrebe bacati baš svaki komad opreme zajedno s njom.
Gladio će decenijama ostati skriven od italijanske javnosti, sve dok premijer Giulio Andreotti 1990. nije službeno potvrdio postojanje stay-behind strukture. Tada je Italija saznala da je, uz ustavnu državu koju je mogla vidjeti, desetljećima postojala i sigurnosna arhitektura koju nije mogla.Tako se zatvara prvi krug naše mediteranske misije. Najprije su fašisti otkrili da mogu uskrsnuti kao antikomunisti. Zatim su demokšćani otkrili da Duh Sveti bolje djeluje uz dolarsku likvidnost.
Italijanski birači dobili su pisma. CIA izbore.
A kada je krštenje završeno, novokrštenima je trebalo ostaviti nešto za slučaj da vjera ponovo oslabi. Mač! Američki Jesus je obavio prvi dio posla. Gladio je čuvao sakrament.
Kada se krajem šezdesetih etika „protestantskog“ mača pokazala nedovoljnom, na scenu je stupio i „jevrejski“, revolucionarni duh, oličen s krajnje „ljevice“ u Crvenim brigadama. Italija je ušla u svoje Anni di piombo — Godine olova: atentati, otmice, bombe i politička ubistva postali su dio svakodnevice.
Italija je visoku cijenu američkog političkog misionarstva platila vlastitom krvlju. Aldo Moro platio ju je glavom. Da li zato što je znao ono što nije smio znati, ostaje pitanje na koje italijanska historija nikada nije dala konačan odgovor. Ali znamo šta je, prema svjedočenju njegovog bliskog saradnika Giovannija Gallonija, Moro govorio neposredno prije otmice: američke i izraelske obavještajne službe imale su svoje ljude duboko unutar Crvenih brigada, dok italijanske vlasti o tome nisu bile obaviještene. Gallonijeva tvrdnja nije ostala kafanska teorija zavjere; dospjela je i u službene spise italijanskog Parlamenta. U julu 2005. zabilježeno je njegovo svjedočenje da mu je Moro rekao kako „sa sigurnošću“ zna za infiltraciju američkih i izraelskih službi u Crvene brigade.
Tako je zemlja koju je trebalo spasiti od političkih ekstrema postala mjesto u kojem se, tokom najboljih godina olova, najmanje pucalo na svadbama.
E.B. Nertetljak