U vremenu kad šutnja postaje zločin, a propaganda oblikuje istinu, ova knjiga otvara ono što drugi prećutkuju. Nastala je kao misaoni otpor genocidu nad Palestincima, ali i kao filozofijska potraga za razumijevanjem zla, nepravde i šutnje, kako u Gazi, tako i u Bosni, Evropi i cijelom svijetu.
Autor odbacuje političku korektnost i naučnu distancu kad oni postaju saučesnici laži. Govori direktno, otvoreno i strastveno, o zločinima koji se opravdavaju vjerom, o religijama koje blagoslljaju rat, o državama koje zločince proglašavaju herojima, o demokratiji koja se pretvorila u paravan za aparthejd.
Knjiga razotkriva mehanizme moći, ideologije i manipulacije. Riječ je o djelu koje poziva na prevrednovanje vrijednosti, na pobunu razuma, na etiketiranje zla pravim imenom.U njoj se susreću Kami, Hana Arent, istorija, religija i aktualna politika. No, više od svega – susreće se čovek koji odbija prihvatiti svet u kojemu je istina sahranjena pod granatama i medijskim lažima.
Kako izgleda zlo kad nosi odijelo racionalnosti? Kako zvuči laž kad postane službeni jezik međunarodne politike? Što ostaje od morala kad mu se ukine pravo na govor?
U tekstu „Uvod u politički sadizam“, autor, akademik Sead Alić, donosi razornu dijagnozu vremena u kojem se nalazimo: vremena u kojem oružje, propaganda i ravnodušnost zajedno oblikuju novu vrstu globalnog zločina. To je zločin protiv istine, protiv savjesti, protiv naroda koji su proglašeni suvišnima. Autor nas uvodi u pojam SADizma – ne kao karikaturu, već kao označitelj realne političke patologije: ravnodušnosti imperijalne sile prema sistemskom ubijanju civila. SADizam je kada država koja se poziva na demokratiju finansira i naoružava režim koji provodi etničko čišćenje. SADizam je kad se zločin racionalizje, normalizuje i uklopi u svakodnevni diskurs političkih konferencija, medijskih izvještaja i diplomatskih fraza.
U tekstu se propituje: zašto bebe u inkubatorima nisu dovoljne da se zaustavi isporuka oružja? zašto sjećanje na holokaust ne sprječava nove logore i nova smaknuća? kako je moguće da cijele nacije šute – dok krv teče, dok Bog postaje turistička kulisa, a istina se guši pod slojevima geopolitičkog cinizma?
Tekstovu u ovoj knjizi koriste snažan, sarkastičan, ponekad gnjevan jezik, jer, kako autor kaže – „riječi danas moraju biti skalpel“. Ne odmjerene, ne akademske, već britke, precizne, razotkrivajuće. To je jezik koji traži da budemo prisutni, da se prestanemo skrivati iza pojmova, da se usudimo pogledati u lice zlu koje nije skriveno – već je institucionalizirano.
Središnje misli ovog poglavlja:
- Zlo više nije izvan sistema – ono je njegov logični proizvod.
- Religija koja šuti pred ubijanjem nije religija – to je suučesništvo.
- Mediji koji ne vide logor – pomažu da on opstane.
- Demokracija bez morala – samo je mirna kulisa za tihe pogrome.
Ovo poglavlje poziva na pobunu savjesti, ne kao čin emocionalnog bijega, već kao jedini preostali oblik dostojanstvenog ljudskog djelovanja. Pobunu protiv zla koje više ne dolazi samo u uniformi, nego i u odijelu ministra, u glasu novinara, u formulacijama rezolucija.
„Rat u Palestini neće završiti oružjem. Završit će kad savjest postane politički faktor.“
U tom smislu, „Uvod u politički sadizam“ nije samo analiza – to je moralni test našeg vremena.
Autor otkriva i logiku instrumentalizacije religije, odnono kako je vera postala marketinški alat cionizma, kako se patnja Jevreja u holokaustu pretvorila u propagandni štit koji omogućuje nekažnjeno istrebljenje Palestinaca. Ukazuje se i na činjenicu da se pojam antisemitizma koristi selektivno, kao sredstvo zastrašivanja onih koji se usude kritikovati zločine cionističkog režima, iako su i Palestinci, semitski narod.
Palestinci su uzdignuti kao savest svijeta, kao oni koji, bez oružja i podrške, pokazuju da vera, istina i otpor nisu mrtvi. Njihova svakodnevna borba za opstanak, njihova vera pred kamerama dronova i nišanima vojske, to je ono što, po autoru, svijetu vraća lice koje su mu oduzeli bankari, generali i medijski magnati. Zid oko Gaze autor vidi kao zid koji okružuje čitav savremeni svijet – medijski, politički, duhovni zid iza kojeg je ostao zatvoren zdrav razum. Kao i svaki zid koji je podignut na laži, i ovaj je ranjiv. U riječima, u otporu, u veri, postoje pukotine kroz koje prodire svetlo.
U svijetu kojim dominiraju sateliti nadzora, ideološke granice i kontrolirani medijski narativi, istina više ne putuje slobodno. Informacije se filtriraju, otpor marginalizira, a moral se zamjenjuje interesima. U toj šutnji globalne savjesti, Palestina nije samo geografski pojam – ona je simbol. Simbol nepravde, simbol otpora, simbol pitanja koje razotkriva svu dvoličnost suvremene civilizacije.
Zapad, koji pozdravlja borbu Ukrajinaca za slobodu, Palestince naziva teroristima jer se bore za isto – pravo na dom, život i dostojanstvo. U istom trenutku kada se osuđuju ratni zločini jednih, genocid nad Palestincima se opravdava “pravom na samoobranu”. Dvostruki standardi nisu pogreška sistmea – oni jesu sistem.
Cionizam, odavno odvojen od duha židovske vjere, pretvorio se u političku matricu isključivosti, ekspanzionizma i dehumanizacije. U ime istorijske patnje, počinje se opravdavati današnja brutalnost. No, holokaust nije dao dozvolu za novi oblik aparthejda. Istorija stradanja jednog naroda ne može biti temelj za uništenje drugog.
Palestina nije tek sukob – ona je ogledalo. Ogledalo u kojem se reflektira pravo lice demokracije, ljudskih prava i međunarodnog prava. U tom ogledalu vidimo nelagodne istine: da mediji nisu slobodni, da moć nije pravedna i da su žrtve često ponovno žrtvovane u ime tuđih interesa.
U vremenu kada je svaki pokušaj propitivanja dominantnog narativa proglašen herezom, Palestinci nas podsjećaju da borba za istinu i dostojanstvo nema cijenu. Njihov glas, iako gušen, prodire. Njihova patnja, iako ignorirana, razotkriva.
I zato Palestina nije poraz jednog naroda – već posljednja šansa da svijet sačuva lice čovječnosti.
Kamijev „Pobunjeni čovek“ to je Sead Alić.
Rat u Palestini nije samo rat teritorija. To je rat narativa. Rat za pravo da se bude viđen, čut, prepoznat kao ljudsko biće. To je rat u kojem istina nije poražena samo bombama, već i cenzurom, ignoriranjem i zamjenom teza. Žrtva se proglašava agresorom, a agresor postaje zaštitnik vlastitog naroda. Tako se ponavlja ista formula koja se koristila kroz povijest – u kolonijama, u imperijalnim pohodima, u širenju „demokracije“.
U Palestini se danas ne testira samo vojna tehnologija. Tamo se testira granica svjetske savjesti. Ako ta granica pukne, neće postojati mjesto koje će biti sigurno. Jer ono što se danas događa drugima – sutra postaje norma za sve.
Zato filozofija mora „ići u rat“ – da bi ga spriječila. Jer pobijediti u ratu nije mudrost. Mudrost je – pobijediti rat.