Detalj iz Gaze, Foto: Reuters
(Miraš Martinović: SMRT U GAZI, pjesme, vlastito izdanje, Igalo 2025)
Dvije su vrste pjesnika: jedni umiju pisati samo o sebi, a drugi pišu o svemu i o svima.
“Samo o sebi” može biti napisano vrhunski, ali značajno je samo ako je to i onomu tko čita važno, ne tek narodu u kojemu je rođen, nego moguće svima… A oni koji pišu “o svima” i svemu što ih zaokupi, značajni su također u istim okolnostima; ako diraju duh i dušu čitatelja. “Knjiga Miraša Martinovića, Smrt u Gazi, predstavlja vrhunsko književno djelo, moralni čin najvišega ranga koje potresnom snagom istovremeno opominje na ugrožene univerzalne humanističke ideale i afirmiše najviše etičke vrijednosti ukorijenjene u tradicionalnom moralu svih naroda svijeta.” Tako u predgovoru ove knjige piše Ferid Muhić.
Stradanja palestinske djece u Gazi posljedica je nedavno buknulog rata između Izraela i Palestine, nepriznate kao samostalne države. Nakon Hitlerova nastojanja da uništi sve Židove i tako konačno riješi “Židovsko pitanje”, rezultiralo je time da su se preživjeli Židovi u tzv. Cionističkom pokretu iz svih dijelova svijeta, gdje su se bili raselili, vratili u svoju domovinu i osnovali vlastitu državu. Budući da su u međuvremenu njihovu domovinu zaposjeli Palestinci, nastao je do danas neriješeni problem: jedna zemlja, a dva gospodara. Ne još i dvije države, čime i moguće neprijateljstva prestala ili makar bila ublažena.
Bilo je više pokušaja da se Palestina i Izrael međusobno priznaju kao dvije države, ali se to nije ostvarilo, premda je u naravi tako.
Jedna politička stranka Palestinaca, HAMAS, želi Židovima što im je i Hitler želio: sve ih pobiti. Veći i razumniji dio želi se mirno dogovarati. Konačno, u Izraelu živi, navodno, oko dva milijuna Palestinaca i stanoviti je suživot tu ipak ostvaren.
Prošle godine, međutim, HAMAS je izveo diverziju pohvatavši nevine slušatelje koncerta te ih nekoliko stotina zarobio kao taoce. Uslijedila je odmazda i bešćutno razaranje svake zgrade u kojoj bi mogao biti neki rukovoditelj HAMAS-a.
Miraš Martinović u svojoj zbirci pjesama sve to ne spominje i ne zanima ga. Zanimaju ga samo posljedice okrutnoga rata: stradanje palestinske djece. U posveti “Stijepu i Mirjani, ova knjiga – činjenica preko koje nijesam mogao proći ni kao čovjek ni kao pisac”. Iznimno cijenim i tu posvetu i taj moral Miraša Martinovića, čovjeka i pisca. I sam sam bio zaokupljen djecom te ih u pjesmi Jasenovačke ledine, ne provjeravajući nevaljanost školskog odgoja, “zaklanjam od noža”. (Godinama sam bio urednik stručnog i znanstvenog časopisa Umjetnost i dijete.) Duboko suosjećam s Mirašem koji je napisao: “Da rušiš gradove/ Da ubijaš djecu/ Što će ti to/ Čovječe”.
“Ko ubija čovjeka/ Ubio je Boga,/ A ko ubija Boga/ Ubija sebe”. Martinović citira stihove Paula Celana, Židova koji je preživio Holokaust. Citira i stihove Mahmuda Derviša, Palestinca koji je preživio genocid. No pjesnici su jedno, a moćnici i silnici nešto posve drugo. Da se pjesnike pita, djeca bi se samo smijala i igrala. Rata ne bi nigdje bilo.
Miraš piše: “Mi koji nemamo/ Drugog oružja/ Borićemo se/ Riječima”. Upravo to Miraš Martinović i radi. (Zbog Palestine sam/ Izgubio san) Obraća se Bogu stihovima: “A ako te ima/ Pokaži moć/ Što čekaš/ Što ćutiš”.
Premda znamo da Boga nema na nebu i da ga može biti tek u čovjeku, dakle i u svakomu djetetu, Miraš poseže za Danteovom predodžbom zagrobnoga života pa u pjesmi Bog u Gazi ističe njegove riječi: “Ostat ću u Gazi/ Pa neka/ I mene ubiju”. I ubili su ga. Boga u Gazi više nema. I dalje ga ubijaju s obje “sukobljene strane”. Djeca u Gazi nisu ni s kime u sukobu.
Na naslovnici knjige nisu ona djeca koju vidimo u televizijskim izvješćima, jadna, gladna, bosa, izgubljena ili u naručju roditelja koji plače, bez doma, bez hrane, bez svega, nego je pjesnik odabrao prizor iz dječje igre iste te djece, kada se dva dječaka ljuljaju na ljuljaškama. I to je jasna poruka kako se “ubija Boga”, kako se uništava sretan život i dječji smijeh u Gazi.
Svaka Miraševa pjesma o tomu zaokruženo je umjetničko djelo. I sve su dojmljive, koja snažnije koja jače od one predhodne. Miraš Martinović je ne tek trenutno najveći crnogorski, nego i najznačajniji palestinski pjesnik. On je moralna vertikala ovoga našega nesuvisloga vremena u komu su “narodi djeca velika što lako im je kupit igračke” (S. S. Kranjčević). Dok djeca u Gazi nikakvih igračaka nemaju.
U pjesmi “Razgovor s dva pjesnika” čitamo: “Smrt stiže iz Njemačke/ Kaže Celan/ (Židov). Smrt stiže iz Izraela/ kaže Derviš” (Palestinac). Odkuda god da stiže smrt i koliko god da se pjesnici “bore riječima” protiv smrti djece u ratu, djeca i dalje stradaju i pate.
Ova knjiga stihova vapaj je za prestankom ubijanja. Jednom ranije zapazio sam da je Miraš Martinović “najcrnogorskiji” od svih crnogorskih pjesnika jer u traganju za korijenima svojega naroda poseže duboko u prošlost razotkrivajući davno srušene gradove u kojima je svakako bilo i djece. I ovdje Miraš spominje Troju i tadašnje silnike koji ruše gradove i u njima ubijaju djecu. (Astianakta/ Hektorova sina/ Odisej// baci…niz bedeme grada// Taj plač se/ I danas čuje.)
Kao što svjedočimo, od Antike do danas ništa se nije promijenilo. Današnji čovjeci isti su kao i oni nekadašnji.
Pročitao sam sve pjesme u Miraševoj knjizi i svaku od njih i kao čovjek i kao pisac supotpisujem.
Miraš Martinović je doista veliki pjesnik iznikao iz malobrojnoga crnogorskoga naroda.