Govoreći o nasilju u Africi i na Bliskom istoku, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da „napadi na kršćane u Nigeriji i drugim dijelovima svijeta moraju prestati“ te da je potrebno otvoriti novu političku i sigurnosnu frontu radi njihove zaštite. Sličan okvir koristio je i američki predsjednik Donald Trump, koji je Nigeriju opisivao kao mjesto gdje se, kako je tvrdio, „kršćani masovno ubijaju“, upozoravajući da se radi o ozbiljnom vjerskom progonu. U tom smislu, izjava američkog predsjednika funkcioniše kao klasičan primjer propagandne tehnike autoriteta – poruka dobija težinu ne zbog svoje tačnosti, nego zbog položaja onoga ko je izgovara. U oba slučaja, složeni društveni i politički sukobi reduciraju se na moralno jednostavnu sliku vjerske prijetnje i vjerskih žrtava, čime se afrički kontekst koristi za skretanje pažnje s Palestine i za reafirmaciju Izraela kao navodnog zaštitnika ugroženih zajednica. Paradoks je tim veći što je, nakon osnivanja Izraela, udio palestinskih kršćana pao sa oko 12% na jedva 1%, dok se njihovo stradanje danas nastavlja u Gazi, na Zapadnoj obali i u Jerusalemu, gdje palestinski kršćani dijele istu političku, pravnu i sigurnosnu sudbinu kao i ostalo palestinsko stanovništvo — što dovodi u pitanje samu vjerodostojnost diskursa o „zaštiti kršćana“.
Takva retorika, međutim, nije nova niti bez presedana. Tokom genocida u Ruandi 1994. godine, u kojem je ubijeno oko 800.000 ljudi, međunarodna zajednica je raspolagala informacijama o masovnim zločinima, ali nije poduzela odlučne mjere da ih spriječi. Iako su i ubice i žrtve u Ruandi bili pretežno kršćani, nasilje nije prepoznato kao povod za „zaštitu kršćana“, niti je proizvelo hitnu političku ili vojnu reakciju. Iskustvo Ruande pokazuje da pozivanje na vjersku zaštitu nije univerzalni princip, nego selektivni politički okvir, koji se aktivira samo u određenim kontekstima.
Stradanje kršćana u Nigeriji je stvarno i ozbiljno, ali problem nastaje onda kada se ono izdvaja iz šireg konteksta nasilja i koristi kao jedini moralni okvir za tumačenje sukoba.
U Nigeriji nasilje povezano s Boko Haramom, posebno nakon 2009. godine, postaje jedna od najpraćenijih tema u međunarodnim medijima. Desetine hiljada ljudi su ubijene, a više od dva miliona raseljeno. Ipak, to nasilje, koliko god bilo brutalno, u dominantnom međunarodnom diskursu nikada ozbiljno ne dovodi u pitanje širi međunarodni poredak. Nigerija ostaje ključni sigurnosni partner, a vojna i obavještajna saradnja se opravdava upravo postojanjem te prijetnje. Nasilje je stalno prisutno u vijestima, ali se tretira kao nešto čime se treba upravljati, a ne kao simptom dubljih strukturalnih problema.
U Nigeriji je pritom nasilje i regionalno diferencirano, što se u javnom diskursu rijetko jasno naglašava. Na sjeveroistoku zemlje (Borno, Yobe, Adamawa), koji je većinski muslimanski, velika većina civilnih žrtava su muslimani – kako u napadima Boko Harama, tako i u državnim sigurnosnim operacijama. Prema procjenama međunarodnih organizacija poput UNDP-a i Amnesty Internationala, Boko Haram najčešće djeluje unutar muslimanskih zajednica, a milioni ljudi su raseljeni upravo iz tih regija. Nasuprot tome, u tzv. Middle Belt regiji (Benue, Plateau, Kaduna), gdje se susreću muslimanske i kršćanske zajednice, kršćani su češće mete napada u lokalnim i osvetničkim sukobima. Iako su oba oblika stradanja stvarna i teška, međunarodni narativ ih ne tretira jednako: muslimanske žrtve sa sjevera uglavnom ostaju statistika, dok se nasilje nad kršćanima češće izdvaja kao dokaz „islamske prijetnje“.
Situacija se dodatno mijenja u trenutku kada zemlje poput Malija, Nigera i Burkine Faso počnu odbacivati strane vojne misije i dovoditi u pitanje postkolonijalne sigurnosne aranžmane. Tada se isto nasilje, koje je godinama opisivano kao zajednički sigurnosni izazov, iznenada pretvara u dokaz da te zemlje nisu sposobne za suverenitet. Retorika o islamističkoj prijetnji se pojačava, a svaka nestabilnost se koristi kao argument protiv političke autonomije. Brutalnost nasilja nije nova; novo je njegovo političko značenje.
Najogoljeniji primjer selektivne vidljivosti nasilja pruža Centralnoafrička Republika. U toj zemlji se od 2013. godine odvija sistematski teror nad muslimanskim stanovništvom: masovna ubistva civila, spaljena naselja, prisilni egzodusi i vjersko-etničko čišćenje. Prema izvještajima Ujedinjenih nacija i organizacija za ljudska prava, muslimanska populacija je u pojedinim dijelovima zemlje gotovo u potpunosti protjerana, a u nekim regijama svedena na tek nekoliko procenata prijeratnog broja. Glavni počinioci tog nasilja su kršćanske milicije poznate kao Anti-balaka, koje su odgovorne za sistematske napade na muslimanske civile nakon raspada pobunjeničke koalicije Seleka.
Uprkos razmjerama zločina, ovo nasilje rijetko dospijeva u globalni fokus. Iako su UN-ovi istražni mehanizmi i međunarodne organizacije dokumentovali elemente etničkog i vjerskog čišćenja, ne govori se o „kršćanskom terorizmu“, ne sazivaju se hitne sigurnosne konferencije, niti se gradi trajan narativ globalne prijetnje. Nasilje se uglavnom opisuje kao lokalni, plemenski ili navodno spontani sukob među zajednicama i time politički neutralizira, iako njegovi učinci – masovno raseljavanje, demografsko brisanje i dugotrajna nesigurnost – jasno nadilaze takve okvire.
E.B. Neretljak