– prikaz knjige Palestina II – cionacizam prof. dr Seada Alića –
prof. dr Nermin Vučelj
Sead Alić, doskora redovni profesor na Sveučilištu Sjever u Hrvatskoj, s dva doktorata – jednim iz književnosti, stečenim na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a drugim iz filosofije, stečenim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, objavio je u 2025. godini drugu knjigu o Palestini, nakon prve iz 2024. U prvoj knjizi, Palestina I – SADizam, autor se kritičko-analitički bavi aktualnim geopolitičkim i medijsko-propagandnim aspektima izraelskog rata protiv Palestinaca, a ključna reč svih tekstova sakupljenih u toj knjizi ona je koja je i u podnaslovu same knjige – SADizam, pri čemu se to ne odnosi na klinički pojam mentalne perverzije koja svoj naziv duguje francuskom piscu iz 18. veka, Fransoa de Sadu, nego kod profesora Alića izvedena reč ima u osnovi skraćenicu za Sjedinjene Američke Države – SAD, kojom on imenuje hrišćanski cionizam utemeljen u američkoj spoljnoj politici.
Budući da su tekstovi u prvoj knjizi nastajali, kako sam autor veli – u real time-u, i da su pisani iz vizure etičke uznemirenosti zbog ratnog pohoda Izraela na Gazu, zbog procionističe politike SAD-a i vlada većine zapadnim zemalja, te sluganske politike arapskih režima, snažan utisak ostavljaju autorov analitički pristup i polemički ton, u smislu da je sve napisano dobro odmereno, argumentacijski razložno, da nema ostrašćenosti, ni afektiranja, ni moralisanja, te da je svaka reč na svom mestu, tako da bi tekst prošao recenziju neutralnog ocenjivača koji profesionalno nastupa.
S obzirom na to da se prva knjiga bavi onim što se u tom trenutku događa, što znači bez vremenske distance i istorijskog otklona, a bavi se uznemirujućim događajima, i budući da procionistička medijska propaganda zapadnog sveta, uz bezuslovnu i ničim uslovljenu političku podršku većinskog Zapada, opravdava izraelske zločine kao pravo na samoodbranu, i da je zabranjen svaki kritički glas protiv Izraela, sve to može da izazove emotivnu i etičku uznemirenost kod čestitog čitaoca, te gnev i bes. Zato, iz čitalačke vizure, fascinira to što je autor uspeo da, umešno odmerenim i argumentacijski dobro sazdanim rečenicama, održi filosofski, akademski i intelektualni nivo a da ne napravi afektivno iskliznuće. U tom dobrom tonu i stilu, napisana je i Palestina II – cionacizam (Zagreb, Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja, 2025).
U ovoj drugoj knjizi imamo, zapravo, dve knjige u jednoj. Uvodno poglavlje – „Strah se kotrljao ulicama“, tematski se uklapa u delove knjige pod brojevima 4 – o Borisu Havelu, te 5 – o stereotipima o antisemitizmu, i 7 – odgovori na cionističke propagandne slogane, i ti delovi su mogli da budu zaseban polemički spis, jer imaju jedan tematski okvir koji može biti odelit od izlaganja u poglavljima 2 i 3, a koja uzeto zasebno predstavljaju tematski čvrstu celinu s duboko naučno postavljenom filosofskom i sociološkom kritičkom analizom onoga što autor određuje sinonimno kao judeonacizam, nacicionizam i cionacizam, oprevdeliviši se u konačnici za poslednji termin koji je i u podnaslovu knjige. Kako je prva knjiga izazvala lavinu negativnih kritika u javnosti i medijski ličn protiv autora, a od strane uglavnom, i nažalost, većine onih koji knjigu nisu ni pročitali, otud je razumljivo zašto su autorova reagovanja i odgovori na napade povodom prve knjige dobili svoja poglavlja u drugoj knjizi.
Slojevita filosofska studija u drugoj knjizi ima brojne nivoe, i naučno-stručno polemički uklapa Spinozu, Marksa i Ničea, a ovde ćemo se posebno osvrnuti samo na njene tri teze: prva je – da je izraelska politika nacistička, druga je – da je pojam antisemitizam propagandno uzurpiran te time i politički pogrešan, treća je – da je judaizam kao politička teologija u osnovi rasistička verska ideologija, iz koje onda i politički proizlazi izraelski nacizam. Profesor Alić piše (str. 67–68): „Nijedna nacija nije zločinačka po sebi, no u svojim lutanjima i pristajanjima uz određene obrasce vjere, običajnosti i zakonodavstva – nacije mogu imati i svoje zločinačke faze.“
To se može formulisati i na sledeći način: nije tačno da ne postoji kolektivna odgovornost, što se pogrešno i uporno ponavlja već tri i po decenije kod nas na Balkanu, i podmeće perfidni argument da su u Haškom tribunalu za zločine u jugoslovenskim ratovima optužnice protiv pojedinaca s imenom i prezimenom, a ne protiv celog jednog naroda. Objasnimo onda to Nemcima i Japancima zašto su nosili kolektivnu krivicu posle Drugog svetskog rata. Nijedan narod nije biološki, ontološki, metafizički genocidan, ali svaki narod, u određenim političkim okolnostima može to postati. Primer tome su etnička čišćenja proistekla iz politika Trećeg rajha, Savezne republike Jugoslavije i Izraela.
Sead Alić polemički vešto i filosofski argumentovano obrazlaže da je izraelski nacizam utemeljen na cionizmu kao političkom mesijanizmu, poteklom iz judaističke rasističke doktrine o izabranom narodu (str. 52): „Politiziranje ideje izabranog naroda razvija osjećaj supremacije naroda koji se osjeća izabranim, pretvara duhovnost tog naroda u ideologiju, a religijsku odrednicu izabranosti u ideju etnoreligijske dominacije. Moralna superiornost se gubi i ustupa mjesto političkoj, vojnoj, geostrateškoj, pa i rasističkoj superiornosti.“ I dalje (str. 53): „Je li židovstvo postalo etnoreligijski mehanizam obrane za kolektivnu patologiju naroda koji je počeo mrziti snagom svoje vjere?“ Jer kako, Alić zaključuje, pozivajući se na Spinozu (str. 68): „Vjera nije obavezivala Židove na ljubav prema drugim narodima. Oni naprosto nisu bili dio tog ugovora između Židova i Boga. Ljubav je bila moguća samo između supotpisnika ugovora s Bogom, a to su Židovi.“
Profesor Alić izvodi utemeljene paralele između nemačkog nacizma iz vremena Trećeg rajha i izraelskog nacicionizma, paralele koje je na geopolitičkom Zapadu danas zabranjeno izvoditi (str. 139): „U ozračju straha da se ne povrijede sljednici holokausta, pa i sam holokaust, odvijala se drama izrastanja izraelskog društva u društvo aparthejda, odnosno u rasističku državu.“ Filosofski je zanimljivo objašnjenje koje Sead Alić elaborira zašto su nacisti progonili Jevreje. Nemačka ideja o arijevskoj superiornosti suprotstavila se jevrejskoj ideji o vlastitoj izabranosti. Nacistima su smetali predstavnici naroda koji se osećao kao superioran nad drugim, i da bi potvrdili i odbranili svoju rasnu superiornost, Nemci su morali da uklone izabrani narod da bi zauzeli njegovo mesto. Posle Drugog svetskog rata, cionističa ideologija je žrtvu pretvorila u osvetnika koji postaje zločincem. Stoga – „svetost žrtve prelijevala se u svetost zločina“ (str. 155).
Zapad već 80 godina obeležava holohaust. Te komemoracije imaju smisao jedino kao opomena da se to nikad više ne desi nikome i nigde, a ne da se ne desi više nikad samo Jevrejima. Danas imamo niz antifašističkih komemoracija koje se priređuju i u kojima učestvuju oni koji danas ne prepoznaju nacističku ideologiju na delu u Izraelu. Zato ih profesor Alić s pravom nazivam kustosima antifašizma kao ideologije muzejskog mišljenja čija se sve delovanje svodi na komemorativni obilazak mesta stradanja, a da ti kustosi ne samo da nisu sposobni da prepoznaju današnje oblike fašizma, nego još stoje uz njih. Kako Alić zaključuje (str. 162): „Kredite Holokausta potrošili su sami Izraelci dajući žrtvama Holokausta ulogu fasade iza koje su se zbijala ubijanja Palestinaca.“ Sead Alić upozorava (str. 157, 159):
„Svjedočimo novom naletu fašizma na ljudsku historiju. (…) Aktualni fašizam učinio je sve što je uopće moguće napraviti da ga se ne prepozna i da u odjeći žrtve i demokracije umaršira strojevim korakom u naše živote. Ako se fenomeni ne nazovu pravim imenom, presudit će nam naša naivnost. Ideja odabranog naroda preko fašizama Musolinija i Hitlera vratila se kući. Odabran narod može biti samo jedan odabrani narod. Ovaj izraelski svoju odabranost pravda bogom. Realizirana je politička ideja starih pisara koji su je dobro umotali u religijsko ruho. Na našem je vremenu skinuti ruho i postaviti dijagnozu.“ Sead Alić zapaža da se danas „razum pritajio i kukavički iščekuje ishod,“ a da „ne razumije da je time priznao poraz“, i pita se – hoće li ga na prvotne postavke vratiti nova svjetska katastrofa ili vlastita pobuna“ (str. 223). A sledećom konstatacijom Alić istovremeno upućuje etički i humanistički apel intelektualcima i političkoj javnosti da se trgnu (str. 186–187):
„Na čvorištima historijskih gibanja misao mora biti glasna, inače nije misao. Minervina sova će dobiti odrednicu kukavice ako bude čekala do jutra, koje možda neće ni dočekati. Mnoga filozofska imena još uvijek sa strahom i sramom po hodnicima svojih znanstvenih hramova šapuću o Palestini. Skrivaju se u knjižnicama da netko ne bi pomislio kako imaju svoj stav o posrnulom europskom duhu. Slika tog europskog duha danas je fotografija apokaliptičkog pejzaža Gaze na kojemu izrastaju izraelski centri za relaksiranje cionističkih vojnika. Licemjeran je to duh koji nikada nije odustao od imperijalne grabeži, porobljavanja, eksploatiranja, aparthejda, rasizma, uvođenja demokracije i ostalih oblika etabliranja razlika među ljudima.“
I na kraju, politička manipulacija terminom antisemitizam kojim se označava antijevrejstvo, a što prof. Sead Alić razmatra u odeljku 36 naslovljenom „Tko proizvodi cjepivo protiv antisemitizma?“. Jer, i Arapi su semitski narod, a pojam antisemitizam ne koristi se da se njime označe netrpeljivost, mržnja i političko i javno delovanje protiv Arapa. Podmetnut je termin – islamofobija. Te tako, Arapa i muslimana se bojimo, a Jevreje mrzimo. Stvari su tako postavljene.
Na kraju ovog prikaza Alićeve knjige, navešću dve vesti iz Francuske (izvor Mediapart). Najpre, 17. aprila 2026. u parlamentarnu raspravu je trebalo da uđe predlog zakona o novoj definiciji antisemitizma, koji je podnela Makronova poslanica Karolin Jadan (Caroline Yadan), inače poznata po tome što je plasirala fake news protiv UN izvestiteljke za Palestinu Franćeske Albaneze. U njenom predlogu spornog zakona navodi se sledeće: antisemitizam se manifestuje i kada se napada Izrael kao jevrejska država, kada se prave poređenja između savremene izraelske politike i nacističke, jer su takva poređenja banalizacija holokausta. Pola miliona ljudi u Francuskoj je potpisalo peticiju protiv ovog predloga zakona. Studenti na Sorboni i na Institutu političkih nauka (Sciences Po) blokirali su svoje univerzitete sa sloganom „Podrška Palestini nije zločin“. Prekršajno je kažnjeno 76 studenata sa po 400 evra. Predlog zakona je povučen, ali Vlada je najavila da će u junu kao svoj predlog da ponudi zakon o novoj definiciji antisemitizma. Zatim je 20. aprila, Francuska jevrejska unija za mir (UJFP – Union juive française pour la paix) podnela Nacionalnom tužilaštvu za antiterorizam tužbu protiv nepoznatih počinilaca za saučesništvo u zločinu protiv čovečnosti jer je francuska filijala kompanije FedEx prevozila iz SAD do Francuske, a onda preko Nemačke do Izraela, komponente za borbene avione tipa F-35 koji dejstvuju ratno u Gazi. Ako je francuska vlada dozvolila taj tranzit, to je protivno međunarodnim kovencijama koje je Francuska ratifikovala, posebno protivno Kovenciji o sprečavanju zločina genocida; a ako francuska vlada nije odobrila taj tranzit preko francuske teritorije ili za njega nije znala, u podnetoj tužbi od strane francuske jevrejske organizacije zahteva se da se ispita na kome je odgovornost.
Knjige angažovanog intelektualca Seada Alića o Palestini u Francuskoj ne bi ni mogle da budu objavljenje, a kada bi javno govorio ono što u njima piše, bio bi zasigurno pravosnažno osuđen za antisemitizam. To nam ukazuje na dve stvari. Prvo, na delu je beskopromisna i bezinteresna intelektualna čestitost Seada Alića koji istupa iz humanističkih i etičkih pobuda, kako inače i treba da istupa istinski intelektualac, za razliku od onih estradnih intelektualaca tezgaroša po silnim podkastima i tv studijima u kojima interesno lobiraju za alternativnu istinu. Drugo, Francuska je politički i medijski, kao i veliki deo Zapada, u moralnom sunovratu, i dok licemerno obeležava Dan pobede nad fašizmom u Drugom svetskom ratu, danas bezuslovnom podrškom staje uz novo lice fašizma uspaničeno ga šminkajući borbom protiv antisemitizma ne bi li prikrila zlokobno lice cionizma. Zato, intelektualna čestitost pojedinaca koji trpe političko-medijski linč, poput profesora Seada Alića, ne odustajući od humanističke i prosvetiteljske borbe na koju ih obavezuje sama pozicija intelektualca, danas predstavlja herojsko delo i jedino spasonosno postupanje, i za pojedinca i za čovečanstvo.