Autor: Sead Alić
Jedan od autora koji se ne zaustavljaju na oplakivanju sudbine Palestinaca, nego se hvataju u koštac s pitanjem korijena zla koje je eksplodiralo u Palestini i brzo prenijelo na susjedne države, iransko-američki je profesor Iranskih studija i komparatvne književnosti na Sveučilištu Columbia u New Yorku, Hamid Dabashi. Odgovarajući na pitanje o korijenima zla on u svojoj knjizi After Savagery: Gaza, Genocide, and the Ilusion of Western Civilization stavlja u pitanje posljednjih pet stotina godina Zapada.
Naime, Dabashi otkriva rasizam tamo gdje ga autori europske i američke znanstvene nomenklature ne mogu vidjeti – upravo na Zapadu. Taj Zapad je ‘globalna manjina’ koja je rasizam, aparthejd, ropstvo i sve oblike segregacije, uzdigla na razinu skrivenih ali prihvaćenih činjenica.
Dabashi povlači liniju od rasnih genocidnih praksi u kolonijama zapadnih država do genocidne prakse cionističkog kolonijalnog projekta u Palestini. Smatra da se razumijevanje ne može dobiti od onih koji stoljećima skrivaju rasni karakter svojih kolonijalnih osvajanja. No genocid u Gazi, kao i šutnja Zapada, učinili su historiju rasizma vidljivom, proizvodnju islamofobije raskrinkanom, a logiku modernosti genocidnom. Jedna priča završava dok se druga otvara.
Pet stotina godina zapadnoga imperijalizma stvarala se i razvijala iluzija moćnog, civiliziranog i kulturnog Zapada. Istovremeno bilo je to pet stotina godina etničkog čišćenja, izgladnjivanja, odvođenja u ropstvo i drugih oblika iskorištavanja ljudi u osvojenim zemljama (uspostavljenim kolonijama).
Dio proizvedenih zabluda, pa i šutnje Zapada, Habashi vidi i u cionističkom sprečavanju usporedbi između Holokausta i drugih genocida. Holokaust je, kako bi Garaudy rekao, uzdignut na razinu nedodirljivog religijskog fenomena, pa je važna staza u raščišćavanju kolonijalnih matrica, nasilno zatvorena.
Smatra međutim da je s Palestinom došlo do ‘epistemičke promjene’ te da se taj genocid mora uvesti u kontekst europskih uništavanja domorodačkih kultura, trgovine robljem i općenito projektima kolonizacije.
Dabashi vidi, ali tek blago sugerira, da bi i Holokaust kao genocid nad Židovima u Drugom svjetskom ratu morao biti otvoren za nove, dodatne analize, stavljanje u kontekste, odnosno nove procjene i nova znanstvena verificiranja. Jasno mu je da se mora moći u analizama povezivati genocid nad Židovima s genocidom nad Palestincima. On poveznicu ili korijen vidi u tvrdnji da je genocidni cionizam logično proširenje europskoga fašizma.[1]
Za razliku od skeptičkih jama šutnje europske filozofije, Dabashi upravo povezuje zločine nad Palestincima s kontinuitetom europskog kolonijalizma. Time zagovara razumnu tezu o nužnosti istovremenog razgovora o svim genocidima svih vremena, te o potrebi sučeljavanja sa svim zločinima svih naroda/nacija u svim vremenima.
U riječima “borimo se protiv ljudskih životinja” izraelskog ministra obrane, on prepoznaje europsku šutnju koja se nadvila nad stoljećima kolonizatorskih zločina. No tu ne zastaje nego započinje. Njegov je stav da odgovornom moramo smatrati i cjelokupnu zapadnu filozofiju koja nije na vrijeme stavila u pitanje barbarske korijene zapadne civilizacije.
Izrael je prije svega, smatra Dabashi, kolonija doseljeničkih osvajača koja je podržavana od Zapada. Ali nije samo to. Izraelska je kolonija za Dabashija nešto poput sažetka Zapada, odnosno – “Zapad u samoj svojoj kvintesenciji”.
Riječ je o “ideologiji osvajanja” koja prikriva svoje “ubilačke korijene” u svojevrsnu “metafiziku barbaratva zapadne civilizacije”. Palestina je mjesto gdje se razotkriva laž zapadnog moralnog autoriteta i gdje započinje oslobađanje od ideologije Zapada.
Dabashi naizgled paradoksalno tvrdi da je stav izraelskog predsjednika Isaaca Herzoha o Izraelu kao brani zapadne civilizacije – zapravo točan. Samo što dodaje da je riječ o “bastionu genocidne povijesti zapadne civilizacije”, odnosno “zaštitnom znaku zapadnog imperijalizma”. Prema tome kada Izraelci tvrde da je Izrael bastion zapadne civilizacije to u prijevodu znači da je riječ o bastionu obrane svih onih kolonijalnih metoda primjenjivanih diljem svijeta.
Posebno je interesantno usmjeravanje čitatelja prema kritici zapadne filozofije. Nju Damashi optužuje za šutnju o stoljećima zapadnog barbarstva. Ironično predlaže da se Kantova etika preimenuje u “metafiziku barbarstva”. Taj će se dio analize najmanje svidjeti etabliranoj cehovskoj udruzi filozofa Zapada. Riječ je o snažnom otvorenom napadu na koji će dolaziti dvije vrste odgovora. Jedna vrsta odgovora dolazit će iz korpusa privilegirane zapadne filozofije, dok će drugi odgovori, pa i potpora, dolaziti od strane filozofa i filozofija koji/koje su prepoznale oslobađajući karakter antikolonijalnog kritičkog mišljenja, odnosno važnost filozofije oslobađanja.
Damashi povlači paralelu između načina na koji Izraelci oslovljavaju Palestince (neljudske životinje) i Kantovog zapisa Observations on the Feeling of the Beautiful and Sublime, iz 1764. godine. Rani Kant iznosi niz rasističkih teza o Afrikancima. Za filozofa koji će (kasnije) izrasti u temelj gotovo svih etičkih promišljanja svjetske filozofije, Afrikanci su tada bili inferiorni, nesposobni za apstraktno mišljenje, lakomisleni i bez osjećaja za uzvišeno. Najveći autoritet Zapada u području etičkih promišljanja najavio se filozofiji kao otvoreni rasist.
U osnovi te Dabashijeve usporedbe kritika je zapadne filozofije kao paralelnog ideologiziranog svijeta, filozofije koja je svojom šutnjom bila opravdanje za stoljeća nepravednog odnosa Zapada prema ljudima osvajanih kolonija.
Europljani su, primjećuje Dabassi, činili genocide i prije genocida nad europskim Židovima. Filozofija je i tada šutjela kao što šuti i danas. To govori ono bitno o europskoj filozofiji – kao što do sada nije imala hrabrosti suprotstaviti se genocidima, tako nema moralne niti intelektualne snage učiniti to niti danas.
Poznatu tezu Hane Arendt o “banalnosti zla” Dabashi dorađuje stavom koji kaže da je riječ o “bezobraznoj vulgarnosti zla”. Ova njegova teza trebala je biti bolje obrazložena jer ‘obični ljudi’ koji sudjeluju u zločinima i u jednom i u drugom slučaju su i dalje samo ‘obični’ ljudi. Banalnost se odnosi na njihovu običnost (mogućnost da svatko od nas postane zločinac). Bezobraznost i vulgarnost dolaze s oblikovanim zlom, s indoktriniranim običnim ljudima. Teza o banalnosti ostaje, samo što će u suvremenim društvima medijskog manipuliranja izgubiti svoju osnovu, temelje, bazu… Nema više ‘običnih ljudi’. Medijsko ‘prepariranje’ uništilo je nepristranost i neutralnost. Obični su ljudi danas u pravilu naivno tlo vladajućih ideologija.
Dabashi s pravom kritizira filozofe Frankfurtskoga kruga, posebno Horkheimera, Adorna i Habermasa. U njihovim stavovima prepoznaje ravnodušnost prema učincima europskog kolonijalizma. Izbjegavanje stava i odgovornosti vidljivi su u njihovim izjavama o tome kako su im potrebni konkretniji dokazi. Tamo pak gdje se izjašnjavaju – iskazuju dijelom mržnju, dijelom neznanje, a dijelom i namjeru da stvari prikažu u krivom svjetlu. Primjerice, 1956. godine, jednog od antikolonijalnih vođa nesvrstanog pokreta nazivaju ‘fašističkim poglavicom’. Uza sve što bi se Naseru moglo prigovoriti nema osnove za pridavanje naljepnice fašizma. Još manje je prikladno predsjednika države koji se suprotstavlja Izraelu nazvati ‘poglavicom’. U kontekstu cionističkih omalovažavanja arapskoga svijeta i nežidova ovo se uistinu čita kao procionistički stav skriven u odore marksističke teorije.
Iste godine Horkheimer i Adorno u časopisu Der Spiegel vrlo otvoreno napadaju: “Nitko se čak ni ne usuđuje istaknuti da ove arapske pljačkaške države godinama traže priliku da napadnu Izrael i pokolju Židove koji su tamo pronašli utočište”. Danas je jasno i vidljivo da razlike između ovog stava i službene politike Izraela nema.
Najistaknutiji filozofi Frankfurtske škole – primjećuje Dabashi – ne žele izgovoriti riječ Palestina. Za njih je Palestina nešto što se nalazi “tamo”. Oblik je to sljepila koje lako može biti oblik rasne pristranosti. Horkheimer i Adorno zavode potencijalne kritičke mislioce budućnosti na krivi put. Opravdavaju Izrael i zapadnu potporu Izraelu. Otvaraju vrata fašizmu i nacizmu koji će se pojaviti upravo u Izraelu.
Ovaj izostanak kritičkog odnosa prema kolonijalizmu (svakom pa i onom cionističkom) stavlja kritičku orijentaciju kritičke teorije u pitanje. Frankfurtovcima se događa bijeg od konkretnog problema kakav je svojevremeno učinio i njihov učitelj Karl Marx. Horkheimer i Adorno ne mogu, ili ne smiju, ili ne žele, kritizirati realizaciju Herzlove Židovske države, jednako kao što je Karl Marx nakon pronalaska ključnog problema upravo u židovskom pitanju, odustao od analiza utjecaja židovstva na ekonomiju i njegovu analizu ‘prvobitne akumulacije kapitala’.
Dabashi se poziva i na kritiku Frankfurtske škole od strane argentinskog filozofa Enriquea Dussela koji je razlog gubljenja kritičke pozicije Frankfurtske škole vidio u eurocentričnom pristupu. Piše o ‘zasljepljujućem eurocentrizmu’, ‘rasističkoj preokupaciji zapadnom civilizacijom’, ‘nasljednicima rasističkih filozofija Hegela i Kanta’.
Pojašnjavajući korijene cionizma Dabashi se vraća do Bartolomea de las Casasa (1484-1566), koji je nakon svoje rasističke faze postao zagovornik prava domorodačkih stanovnika u španjolskim kolonijama. Bilo je to u vrijeme kada je “kršćanstvo stavljeno u funkciji europskog osvajanja ‘Novoga svijeta'”. No Dabashi ne svodi kolonijalna osvajanja na vjerske ratove nego na sukob ‘vjerskog fanatizma’ i ideje građanstva, odnosno uzdiže na razinu pitanja o jednakosti ljudi.
Posebni mjesto u kritici zapadne filozofije Damashi je sačuvao za Habermasa. Naime u izjavi ‘Principi solidarnosti’ Habermas je supotpisao tekst u kojemu se među ostalim kaže: “Vjerujemo da usred svih izraženih sukobljenih stavova postoje neka načela koja se ne bi trebala osporavati. Ona su osnova ispravno shvaćene solidarnosti s Izraelom i Židovima u Njemačkoj”. Načelno bi se taj stav mogao i prihvatiti, no on je u potpunoj suprotnosti s realnošću. Naime on je supotpisan u trenucima kada su izraelski vojnici krenuli u završnu (finalnu) fazu etničkog čišćenja ostataka Palestine. U tom trenutku neupitnim postavljati ‘solidarnost sa Izraelom’ doista se čini u najmanju ruku neumjesnim.
Ono što Dabashi prepoznaje u tom činu nadilazi kritiku kritičke filozofije – tu je riječ o prepoznavanju obrazaca mišljenja u svojevrsnom misaonom balonu zapadne filozofije. Dabashi prepoznaje svojevrsni rasizam eurocentričnog mišljenja koji ide pod ruku s rasističkim neprihvaćanjem nežidova kao ljudi. Zločinački odnos prema Palestincima pojavljuje se kao logična konzekvenca filozofijsko-ideoloških prikrivanja kolonijalističkog sustava mišljenja.
Europljani uistinu teško prihvaćaju mišljenja koja se ne uklapaju u već postavljene tračnice misaonih sistema. U tom smislu postoji paralela između neljudi, nefilizofija, nekultura i neciviliziranih zajednica podobnih za podčinjavanje. Eurocentričnu filozofiju Damashi razumije kao ‘plemensku stvar’. Kritika plemenskih struktura neeurope ovaj autor vraća natrag, svom izvoru, Europi samoj.
U tom smislu Habermasov cionizam i Heideggerov nacizam, Damashi vidi kao posljedicu i rezultat europskog filozofijskog rasizma kojeg prepoznaje u djelima Johna Lockea, Davida Humea, Immanuela Kanta i G. W. F. Hegela.
Dabashi se poziva i na Avrama Alperta koji i sam kolonijalizam vidi kao rezultat stava da je netko iznad nekoga drugoga, odnosno da mu treba pomoći na njegovom putu prema realiziranju vlastitoga identiteta.
Na tragu stava o Habermasu (koji je ignorirao svakodnevicu zločina u Gazi te potpisao dokument koji više govori o njegovom ignorantskom odnosu prema istini nego o samoj stvarnosti) Dabashi se zalaže za ponovno kritičko čitanje europske filozofije. Tu filozofiju, smatra Dabashi, treba ‘deuniverzalizirati’ jer je zapadna filozofija mjesto “gdje se ideje obeztjelovljuju, tekstovi dehistroriziraju, a spekulacije lažno univerzaliziraju…”
Za Dabashija Zapad je umro u Gazi. Cionizam ga je kao njegov završetak razotkrio cijelom svijetu. Razotkrio je što je kolonijalizam radio svijetu u proteklih pet stoljeća. Palestina se pojavljuje kao čvorište koje svojim postojanjem i istinom koju otkriva, postaje epicentar novih pristupa, znanju općenito i posebno filozofiji.
Poseban problem Dabashi vidi u tome što Zapad sebe naziva civilizacijom a riječ je o ‘manifestnom barbaratvu’. Pod ruku tom barbarstvu ide i kriza europske filozofije. Postoje samo ‘spirale vlastitih sebičnih preokupacija’ koje se grade mimo realnoga svijeta i katastrofe koja se realizira u realitetu.
Dabashi širi okvire promišljanja o ‘nesreći’ Palestine. Ne samo da snažno protestira protiv izraelske agresije, on odgovara na često postavljano pitanje o razlozima šutnje Zapada. Njegov je odgovor uznemirujući, ali točan. Zapad se ne razlikuje od Izraela. Zapad je instalirao tu garnizonsku državu, ‘nosač zrakoplova’ kao oblik trajnog prihvaćanja Židova u zajednicu zapadnih naroda. No, ispostavlja se da je ta zajednica stoljećima razvijala zločinačke oblike civiliziranja u svojim kolonijama. Izrael samo ponavlja zapadnim kolonijalizmom određene/izgrađene matrice.
[1] Iskustvo knjige Palestina 1 i njenog promoviranja u Hrvatskoj pokazuje način reagiranja zaduženih za zaustavljanje razgovora. Židovska općina Zagreb smatrala je uvredom razgovor o Gazi i Palestini općenito na dan sjećanja na Holokaust. I na taj se način stvarala slika o nedodirljivosti jednog genocida u odnosu na druge. U svemu tome skriveno je i izbjegavanje razgovora o genocidu u koji je tada ulazila izraelska strana.