Piše: Sead Alić
- Novac
Novac je robni ekvivalent. Novac posreduje. Novac je medij. Onaj tko određuje pravila medijskog posredovanja – upravlja sudbinom potrošača medija.
Hamurabijev zakonik (oko 1750. p.n.e) propisao je maksimalne kamate (Godišnje 20 posto na srebro i 33,5 posto na žito. Mjesečni postotak je 1,67 odnosno 2,78). Zakonom su propisane kamate da bi se u zajednici onemogućilo lihvarstvo.
Egipćani, Hetiti, Feničani, Asirci također su poznavali institut kamate. Prije tri-četiri tisuće godina Bog je čovjeku toliko značio da se dužnik mogao zakleti pred bogovima da će vratiti dug. Bilo je to vrijeme kada je riječ bila sveta.
Solon je kao državnik ali i filozof, uvidjevši problem prezaduživanja (dijelom i kao posljedicu kamatarenja), predlagao oprost duga dužnicima nakon određenog vremena.
Platon je u Državi evidentirao potencijal razdora u kamatama: „Nitko od njih (iz vladarske klase) ne smije imati ni zlata ni srebra, niti smije posuđivati ili posuđeno primati za kamate, jer bi to rodilo neprijateljstvo među njima i razorilo jedinstvo države.”[1]
Aristotel (384.–322. p.n.e.) u Nikomahovoj etici i Politici kamatu je označio kao „neprirodno bogaćenje“. Po njemu „novac ne rađa novac“ (odnosno ne bi to trebao). Prirodni oblici stjecanja novca realiziraju se kroz poljoprivredu, zanatsku proizvodnju, odnosno razmjenom dobara. U Politici Aristotel bilježi: „Od svih oblika trgovine, najviše je protiv prirode onaj koji se tiče novca samog po sebi, jer tu novac postaje izvor dobitka, a on nije stvoren zato da rađa dobit, već da služi za razmjenu.“[2]
Neprirodno je da novac porađa sam sebe smatra Aristotel. Koristi riječ tokos koja znači porod, naglašavajući apsurdnost situacije da sredstvo razmjene proizvodi novu vrijednost. Kamatarenje i Aristotel smatra društveno štetnim i nemoralnim. Pritom ne misli na Židove (jer su Židovi u njegovo vrijeme u Grčkoj marginalna pojava). No daje odrednice koje mogu pridonijeti razumijevanju svijeta i danas oko 2300 godina kasnije.
Plošno mišljenje u ovim će činjenicama naglasiti kako eto kamate postoje od kada postoji trgovina i da ih se ne može vezati za neku vjeru ili naciju. To je naravno točno. Ali to je samo dio istine. Naime, do pojave objave o židovskom odnosu prema kamatama svi su posuđivali i vraćali novac, zlato, srebro, žitarice – po istim ili vrlo sličnim pravilima. Što se mijenja sa židovstvom?
2. Židovska teologija i kamatarenje
Židovski bog postaje arbitar u poslovima kamatarenja. On ne samo da uspostavlja razliku između vjernika i nevjernika (što se činilo i u ranijim i kasnijim religijama) nego određuje i pravila ekonomskog poslovanja između braće (vjernika) i u odnosima prema nevjernicima (nebraći-gojimima)
Na više mjesta u Tori[3] stoji da Židovi ne smiju naplaćivati kamatu svojima, sunarodnjacima, suvjernicima, braći). No neznabošcu[4] (nevjerniku) to se smije činiti. (Isto se odnosi i na oprost duga nakon sedam godina.) Ponovljeni zakon dakle kaže: „Od tuđinca možeš uzeti kamatu, ali od svoga brata (misli se na Židova) ne smiješ.“[5]
Već u Egiptu i Rimskom carstvu pojavljuju se Židovi na poslovima upravitelja financija, poreznika i trgovaca. Ljudi su to upućeni u financijska poslovanja ali istovremeno i određeni božjom uputom da kamatu ne uzimaju od Židova ali da je mogu uzimati od nevjernika odnosno nežidova.
Na temelju Biblije i crkvenoga prava, cijeli rani srednji vijek, do 10 stoljeća, za kršćane u kršćanskoj Europi kamatarenje je zabranjeno. Od 11 do 15 stoljeća Židovi praktički postaju svjetski financijski mešetari. Tek od 15 stoljeća pojavljuju se u talijanskim gradovima-državama, kršćanske bankarske obitelji.
Redakcija Petoknjižja završila je oko petog stoljeća p.n.e. Od petog stoljeća p.n.e. do najmanje petnaestog stoljeća jedna vjerska skupina, jedan narod u ekonomskoj je prednosti pred drugim narodima jer mu solidarnost prema suvjernicima i lihvarenje nevjernika omogućuje tako veliko bogaćenje da će ono ostaviti trag na cjelokupnoj dosadašnjoj povijesti čovječanstva.
3. Kamate + vrijeme = razlika koja vodi do kapitalizma, imperijalizma i cio-imperijalizma
Ako pokušamo, eksperimenta radi, izračunati kolika je vrijednost jednog dolara oročenog na 2000 godina prema visini kamata iz vremena Hamurabijevog zakonika, dođemo do broja (manje ili više) 2,3 i nakon toga 158 nula. Naime kamate i duži vremenski period stvaraju enormno bogatstvo. Treba naravno pojasniti zlonamjernima da ovo ne treba shvatiti doslovno. Način je to da se približi istina o snazi novca koje se kroz duže vrijeme oplođuje.
Sociološki gledano, židovska je religija uz isključivost vjerovanja u svog boga (jer se i u Starom zavjetu spominju i drugi bogovi) donijela i opravdanje za lihvarenje i kamatarenje nebraće/nevjernika. Vjera u jednoga određenoga boga donijela je ekonomsku osnovu za bogaćenje ljudi jedne vjere. Židovski bog pokazao se kroz povijest u svoj svojoj profitabilnosti.
Zbog toga je dolazilo do stalnih napetosti s predstavnicima kršćanskih država koji su se zbog zabrana bavljenja kamatarenjem u pravilu zaduživali kod Židova. Evo nekoliko primjera reagiranja kroz povijest na društvene odnose određene postavkama židovske teologije:
Ambrozije, Augustin, Jeronim i Grgur Veliki, osim što su osuđivali uzimanje kamata, kritizirali su dvostruki moral Židova koji kamate nisu uzimali od svoje vjerske braće, ali su ih uzimali od svoje vjerske nebraće. Toma Akvinski primjerice davao je do znanja da se židovsko lihvarenje mora regulirati zakonom.
Engleski kraljevi: Henrik II., Ivan Bez Zemlje i Eduard I su u 12. odnosno 13 stoljeću ograničavali židovsko posuđivanje novca, a kada su Židovi protjerani Ediktom o protjerivanju Židova iz 1290. jedan od razloga (netko će reći izgovora) bio je „lihvarenje i moralna pokvarenost“ Sveti Ljudevit IX (Francuska, 1214.–1270.) zabranio je židovske kamate, te poništio dugove na koje su Židovi polagali pravo.
Martin Luther (1483.–1546.) napisao je Traktat O Židovima i njihovim lažima. Smatrao je da Židovi – lihvom – iskorištavaju kršćane. Njegova religijsko-ekonomska kritika židovstva nažalost nikad nije zaživjela na dovoljno ozbiljan način. Zato se pojavljivala u ekstremnim oblicima mržnje (posebno u nacizmu)
Voltaire (1694.–1778.) je Židove smatrao „narodom trgovaca i lihvara“ koji je do bogatstva došao kamatama, lihvarenjem i manipuliranjem novcem.
Nekolicini navedenih imena pridružuju se i čitava galerija važnih imena ljudske povijesti. Za njih se ne može reći da iza njih stoje ljudi bez razuma koji ishitreno naprosto mrze: William Shakespeare (1564–1616):, Immanuel Kant (1724–1804):, Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770–1831), Fjodor Dostojevski (1821–1881), Henry Ford (1863. – 1947.), Richard Wagner (1813–1883), Friedrich Nietzsche (1844–1900), Oswald Spengler (1880.–1936.), Aleksandar Solženjicin (1918 – 2008), Roger Garaudy (1913 – 2012)…
4. Sličice iz historije ljudskoga mišljenja koje mogu puno toga reći ako netko ne zabrani o njima razmišljati
Ciceron je u svom govoru Pro Flacco, 59. godine p.n.e nije govorio tako kako je govorio zato što je mrzio Židove. A govorio je o „tvrdoglavoj i zahtjevnoj skupini“ (kako je rekao) koja nije poštovala državnu uredbu o prikupljanju i prenošenju zlata?
Grčko-egipatski komentator Homerovih djela, gramatičar i sofist, Apion je 38. godine nove ere putovao iz Aleksandrije u Rim da bi vlastima priopćio kako ljudi „čudnih vjerskih rituala“ ne slijede i ne poštuju carski dekret o poštovanju carskoga lika. To što ne podižu kipove carevima samo je jedna u nizu optužbi. One najteže odnosile su se na kanibalizam, kao i na malo poznatu interpretaciju o razlogu protjerivanja/odlaska Židova iz Egipta (110 000 gubavaca protjeranih iz Egipta) U pojašnjenju se kaže: „Naziv za ovu bolest je Sabbo na egipatskom jeziku, a dan odmora nazivali su Sabat“.[6]
U svom djelu Historiae, rimski historičar Tacit korijene židovske isključivosti vidi u njihovim vjerskim, kulturnim, pa i prehrambenim običajima. Za njega su oni narod koji se drži odvojenim. On kod Židova prepoznaje mržnju prema svima osim prema sebi.
Jesu li Židovi bili ‘fanatično neprilagodljivi’ kakvim ih je smatrao Tacit? Ili su možda Rimljani bili neprilagodljivi prema manjini koja se zbog svojih vjerskih i kulturnih običaja držala zatvoreno? Rim je smatrao da bogovi nisu tako slabašni da bi ih ljudi trebali braniti, pa su poštovali sve bogove. Jedan je bog koji potire ostale, naravno, doveo u pitanje njihovo mnogoboštvo. To nije bio još jedan nego jedini bog. Riječ je bila o bogu do kojega se moglo doći samo uz posredovanje zajednice naroda jedne vjere, naroda koji se držao zatvoreno, koji se odvajao, i koji je po logici svoje vjere i svoje kulture morao biti isključiv.
Rimski satiričar Decimus Iunius Iuvenalis (Juvenal) rođen je oko 55 god p.n.e. Imao je puno toga prigovoriti Židovima svog vremena u Rimu. Osjećao ih je kao opasnost za rimsko društvo jer se nisu previše uključivali u zajedničke aktivnosti (slavljenja bogova), a posebno ne subotom. Smatrao je da Židovi uče i svoju djecu da preziru nežidove: “Uče ih da ne pokazuju put drugome, osim ako je Židov; da ne pokazuju izvor vode onome tko nije obrezan.”[7]
Historiae, Romana Kasija Diona[8] sastoji se od 80 knjiga. Kada piše o Židovima uglavnom piše o njihovim pobunama i krvavim ratovima, ali naglašava jedan interesantan detalj: zabranu Židova da slave careve. Je li riječ o monoteizmu koji se protegnuo i na političku razinu? Je ti to osobina koja se ponavljala kroz povijest? Je li to prijelaz iz teološke u političku dimenziju?
U Augustinovim (354.–430.) prigovorima židovskoj teologiji mogu se pronaći/prepoznati korijeni suvremenih političko-teologijskih igara. Židovska se teologija pozivala na Božji zakon (Torah) dok je Augustin u Zakonu vidio reakciju na ljudski grijeh. Spasenje je Augustin vidio u Isusu Kristu a ne u pridržavanju zakona. Dok su Židovi očekivali zemaljskog Mesiju koji bi ih izbavio od Rima, Augustin je zagovarao duhovnog spasitelja koji oslobađa od grijeha a ne od političkog jarma. Augustin je zagovarao Crkvu kao duhovni narod, dok je židovska teologija Židove vidjela kao „izabrani narod“ koji je u političkom savezu s Bogom. (Oslobađanje od Rima postala je matrica svih kasnijih oslobađanja)
Toma Akvinski (1225.-1274.) piše: “Stari zakon bio je sjena onoga što je trebalo doći; on je pripremao narod za dolazak Krista.” Dalje: “Zakon je imao svrhu voditi ljude Kristu; kad je Krist došao, ono što je bilo samo sjena postalo je nepotrebno.”[9] . Dakle pogrešno je čekati mesiju jer je Krist došao. Zabluda je upućivati prstom na Zakone a ne prepoznati duhovnu dimenziju najave Isusa Krista. Stoga je nastaviti čekati mesiju pogrešno.
Giordano Bruno (1548–1600) odbacuje ideju izabranoga naroda i bilo kakav ekskluzivitet bilo koje religijske institucije. Kao filozof, matematičar ali i teolog u beskrajnom svemiru ne vidi mjesta za neki religijski institucionalni ekskluzivitet „Ne mogu podnijeti one koji ograničavaju beskonačno biće svojim zakonima i vjerovanjima, kao da se božanstvo može zatvoriti u zidove jedne sinagoge, jedne crkve ili jedne džamije.“[10]
Politički oprezno ali jasno Giordano Bruno bilježi: „Nema naroda koji bi bio po naravi bliži Bogu od drugoga, jer svaka duša ima u sebi iskru istog božanstva; i svi su jednako pozvani da je spoznaju.“[11]
Ili: „Kako bi moglo postojati povlašteno mjesto ili narod u beskonačnom svemiru, gdje su svi svjetovi i sva bića dio jednog istog života?“[12]
Jedna od njegovih najljepših formulacija o ovom pitanju: „Kao što sunce ne bira gdje će sijati, tako ni Božanstvo ne izabire među ljudima; jer ono što je beskrajno, svijetli svima jednako.“[13]
— De l’infinito, universo e mondi, Dijalog V
Da bi u Spaccio de la bestia trionfante, rekao vrlo jasno: „Oni što se hvale da su izabrani, ne znaju da su sami sebe izdvojili iz zajedništva sa svima; i u toj oholosti postaju slijepi za istinu.“[14]
Jedan od razloga osude Giordana Bruna i njegovog spaljivanja 1600. godine bilo je i njegova tvrdnja da nema posebnog naroda i posebne objave.
Tommaso Campanella (1568–1639), na putu prema univerzalnoj religiji razuma, uporište je našao u misli da je božanska mudrost prisutna u svim narodima. Istina dakle nije vlasništvo jedne odnosno nijedne religije.
Univerzalnoj vjeri i jedinstvu svih naroda njegovoga Grada sunca, nikako nije odgovarala zatvorenost i isključivost ideje izabranog naroda koji traži ekskluzivitetu u odnosu na druge religije i narode.
Godina 1791. i Francuska revolucija donose Židovima u Francuskoj građanska prava. Interesantno je da Napoleon Bonaparte (1769–1821) već 1806 godine saziva skup židovskih vođa na razgovor o lojalnosti Francuskoj, te o usklađivanju sa zakonima, posebno kad je riječ o zabrani lihvarenja i poštovanju poreznog sustava.[15]
6. Prema zaključku
Otpor Gaze razotkrio je karakter cionizma. Vraćamo se pitanjima iz tridesetih godina prošloga stoljeća, ali i pitanjima koja su se ponavljala kroz barem dvije tisuće godina. Ovaj put nekadašnja žrtva preuzela je ulogu tlačitelja. I povećala ulog.
Amerika je zarobljena (ucijenjena i kupljena). Za Europu još ima nade. U međuvremenu pratimo igru skrivanja istine u novi rat, mitologiziranje ubijanja. Pratimo geostrateško-političku igru Izraela koji svoju terorističku državu želi spasiti tako što će u terorističke države pretvoriti i Ameriku i sve države Zapada (uz to i sve arapske države i državice).
Zato se u svakoj analizi treba vraćati izvoru problema, a on se nalazi u pokušaju cionizma da, pozivajući se na ideju odabranoga naroda i ratobornu interpretaciju Staroga zavjeta, te stalnim vraćanjem pozornosti svijeta na genocid u Drugom svjetskom ratu – proizvede strah od etiketiranja i pristanak svijeta na ‘globalnu osvetu židovstva’, odnosno uspostavljanje svjetskog poretka u kojemu će židovska teologija biti iznad svih svjetskih zakona.
Treba na vrijeme ispravno pročitati slogane koji ubijaju…
Završna rečenica ovoga teksta obraća se Karlu Marxu: Nedostatak svih dosadašnjih kritika materijalizma[16], idealizma, kapitalizma, antihumanizma sastoji se u tome što je historiju ekonomskih odnosa (od prvobitne zajednice do kapitalizma) razdvajala od religijskih zajednica i teoloških pravila o ekonomskom poslovanju. Svaka mala alternativna historija ekonomskih odnosa koja bi uzela u obzir oblike bogaćenja na temelju vjerskog dopuštanja Židovima da lihvare i kamatare nežidove – razumjela bi i one tokove suvremene povijesti koji se zbog skrivanja vjerske dimenzije problema ne mogu razriješiti. Teologija uvijek vuče konce, rekao je Walter Benjamin.
Duboka država je status in statu, to je država u državi. Nisu slučajno Dostojevski i Solženjicin analizirali židovsku poziciju u Rusiji u kontekstu države u državi. Nije slučajno razgovor o židovskom kapitalu danas tabu-tema. Nimalo slučajno kroje se mitske priče o dubokoj državi, a da se ne analiziraju korijeni i uzroci koji su omogućili enormna bogaćenja kroz historiju i financijsko poslovanje kojim se svijet doveo u poziciju dužničkoga ropstva.
Marxov Kapital promašio je uvide Marxovih Ranih radova i odveo veliki dio čovječanstva u krivom smjeru. Novi ‘Kapital’ ne smije mimoići utjecaj židovske teologije na takozvanu ‘prvobitnu akumulaciju kapitala’.
[1] Politeia, 416d – 417a
[2] Politika, I, 10, 1258b
[3] U Izl 22:24, Lev 25:36–37 i Pnz 23:20–21
[4] Pnz 23:21
[5] 23:20–21
[6] Josip Flavije, “Contra Ap.” ii. 2-3)
[7] Satira 14
[8] Grk rođen 155 godine u Nikeji – Maloj Aziji, danas Turskoj
[9] Summa Theologica I-II, q.98–102
[10] De l’infinito, universo e mondi, dijalog V
[11] Spaccio de la bestia trionfante, Dijalog II
[12] De la causa, principio et uno, Dijalog IV
[13] “De l’infinito, universo e mondi” (1584.)
[14] Spaccio de la bestia trionfante, Dijalog III
[15] Ovim imenima treba pridodati i mnoga druga čiji bi stavovi odjeknuli da ih se češće može čuti, pročitati, odnosno da se o njima može slobodno i otvoreno razgovarati: Gustav Le Bon (1841–1931):, ):, Louis-Ferdinand Céline (1894. – 1961.):, Winston Churchill (1874–1965):, Édouard Drumont (1844.–1917.), Fjodor Dostojevski (1821–1881):, Henry Ford (1863. – 1947.):, Theodor Fritsch (1852.–1933.), Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770–1831):, Johann Gottfried Herder (1744.–1803.):, Isidore of Seville (560–636), Immanuel Kant (1724–1804):, Martin Luther (1483–1546):, Niccolò Machiavelli (1469.–1527.):, Karl Marx (1818–1883):, Charles Maurras (1868–1952):, Friedrich Nietzsche (1844–1900):, Ezra Pound (1885.–1972.), Pope Innocent III (1160–1216), Papa Pavao IV. (1476. – 1559.): , Erasmus Roterdamski (1466.–1536.):, Seneca Mlađi (4. pr. n. e. – 65. n. e.), William Shakespeare (1564–1616):, Oswald Spengler (1880.–1936.), Sveti Ćiril Aleksandrijski (376.–444.):, Sveti Grgur Palama (1296.–1359.):, Sveti Ivan Zlatousti (347–407):, Josif Staljin (1878–1953):, Voltaire (1694. – 1778.):, Richard Wagner (1813–1883):, Otto Weininger (1880–1903): Martin Luther,1483 – 1546; George Washington 1732 – 1799; Benjamin Franklin (1706 – 1790); Henri Ford, 1863 – 1947; Baruch de Spinoza; Arthur Trebisch, Židovski pisac; Adolf Hitler,njemacki kancelar; Johann Gottfried Herder, njemacki filozof; Arthur Schopenhauer, njemacki filozof; Eugen Dühring, njemacki filozof; Henri Bergson, francusko-Židovski filozof; Alain Finkielkraut, francusko-Židovski filozof; Otto Weininger, Židovski filozof; Josif Staljin (1878–1953): Sveti Ivan Zlatousti (347–407): Louis-Ferdinand Céline (1894. – 1961.): David Irving (r. 1938.): Albert Einstein, Norman Finkelstein, Ilan Pappe, Karl Pearson; Gustav Le Bon (1841–1931): Gideon Levy; Roger Garaudy; Noam Chomsky; Judah Magnes; Martin Buber; Walter Benjamin; Hannah Arendt; Michael Neumann; Tony Judt; Edward Said; Rosa Luxemburg; Shlomo Sand; Edward Herman; Tony Greenstein; Rabbi Joel Teitelbaum (Satmar Rebbe); Rabbi Moshe Hirsch; Frantz Fanon; Ghassan Kanafani; Emile Habibi; Sari Nusseibeh; Ilana Hammerman; Amos Oz; Mahmouda Darwisha; Samih Said; Amira Hass; Miko Peled; Chris Hedges; Max Blumenthal…
[16] Odgovor Karlu Marxu parafrazom početka njegovih Teza o Feuerbachu…