Piše: Sead Alić
Napad na Predsjednika Hrvatske
Pokušaj da se cionistički kolonijalizam sakrije u američku priču o brizi za iranski narod i iransku demokraciju providna je uspavanka za lijene umove. Koliko je vladajućoj garnituri SAD-a stalo do demokracije vidljivo je po tragovima (razaranja i destabilizacija) koje iza sebe ta garnitura ostavlja desetljećima.
Cionacizam, infiltriran u institucije i vlade zapadnih država, svoju osnovnu ideju pokušava predstaviti kao interes cjelokupnoga Zapada. Razvijene su ideološke priče o ‘zločinačkom režimu Irana’, o opasnosti koja prijeti svim državama Zapada od ‘iranskoga terorizma’, o nuklearnoj prijetnji nuklearnim silama od države koja bi to tek trebala postati…
I ubijanje Palestine i Palestinaca skriva se ispod kišobrana napada na Iran i iranskog odgovora. Cionisti su koraknuli na višu ‘razinu’ a da nisu dovršili svoj osnovni ‘posao’ – etničko čišćenje Palestine.
Pokrenuli su vjerski rat uvjeravajući Zapad da je to u njegovom interesu.
Izraelski je imperijalizam detektiran, no on još uvijek ima snažnu potporu u političkim strukturama SAD-a. Kada primjerice američki veleposlanik ustvrdi da Izrael ima biblijsko pravo na teritorij sedam država Bliskog istoka on samo potvrđuje američku odlučnost da se pomogne imperijalnom karakteru cionističkog pokreta. Možda bi točnije bilo reći da cionistički projekt sam sebi kroz svoje predstavnike u američkim institucijama vlasti daje to pravo.
Tkogod je cionizam razumijevao u njegovoj teološkoj dimenziji bilo mu je jasno da je riječ o političkom pokretu koji je završio u teokratskom uređenju tvorevine za koju se borio. Riječ je o nezasitnom imperijalnom pokretu koji cijelome svijetu želi nametnuti svoj rasistički svjetonazor po kojemu su Židovi nadljudi dok su svi ostali samo bića u ljudskom obliku (koja su tu da bi služila Židove).
Duh cionističe ideje imperijalnog je karaktera. Svoj rasistički karakter skrio je u riječi vjere i odanosti Bogu. Točnije jednom od bogova Starog zavjeta.
Svi koji su kritizirali imperijalni karakter cionizma i njegove genocidne namjere, naljepnicom antižidovstva ekskomunicirani su iz javnosti država (koje imaju grižnju savjesti zbog svog odnosa prema židovskim vjernicima za vrijeme Drugog svjetskog rata). Istovremeno izraelska ‘država’ cionističkog pokreta sve otvorenije zagovara izbacivanje Palestinaca iz njihove domovine, osvajanje novog ‘životnog prostora’, te nametanje politika koje će kritiku zločinačkog režima u Izraelu poistovjećivati s ponašanjem nacista prema Židovima pred Drugi svjetski rat. Protiv Židova su dakle svi koji se protive zločinima Izraela. ‘Antisemiti’ su svi koji žele mir među semitskim narodima, u koje spadaju i Palestinci. Mržnja se pronalazi kod svih koji ne prihvaćaju bezpogovorno rasističku (čak i institucionalno legaliziranu) mržnju Izraela prema svojim nežidovskim građanima.
Na udar je tako došao i Predsjednik republike Hrvatske, Zoran Milanović.
Izraelu je najviše zasmetalo samoprepoznavanje u Milanovićevim riječima, jer dio izraelskog vodstva uistinu i jesu ‘kriminalci’; Izrael uistinu vodi ‘zločinačku politiku’; i to jest ‘smrtonosni režim’ koji provodi etničko čišćenje u Gazi.
Milanović je kriv što je zločinački režim nazvao zločinačkim i što smatra da se sa zločinačkim režimom ne treba surađivati. Njegovi kritičari iz Izraela i izraelski veleposlanik smatraju valjda da se svi predsjednici u svijetu trebaju držati propagandnih stavova Izraela. Ako se ne drže toga onda su ‘prešli sve granice’.
Izraelski odgovori bili su bildanje propagandnih stavova. Sve se svodi(lo) na teze o mržnji i antisemitizmu.
Još jednom je tako dokazano da se od strane Izraela svaka kritika izraelskog režima shvaća kao mržnja prema Židovima. Izraelskom se režimu dakle ne smije ništa prigovoriti jer je svaki prigovor tom režimu ‘inspiriran mržnjom prema Židovima’.
Osnova za takvu vrstu sljepila nalazi se u ideji da ‘odabrani narod’ ne može učiniti zločin(e).
‘Odabrani narod’ po svemu sudeći, iz ljubavi prema Bogu može činiti stvari koje će se ljudima druge vjere činiti kao zločini a u osnovi riječ je samo o iskazivanju vjernosti vlastitome Bogu.
Halakha i Responsa
Jedan od najsnažnijih (lažnih) argumenata u stvaranju islamofobije bio je narativ o islamskom kalifatu kojeg želi oblikovati islam, a u kojemu bi osnovni zakon bio šerijat, dakle religijski zakon. Demokratski Zapad plašen je idejom teokratske države kojom vlada religijska hijerarhija na temelju šerijata. Takvih je ideja bilo i bit će, no danas iz pozicije sekularnoga društva, treba ukazati na teokratsku strukturu izraelskoga društva i pokušaj cionističke ideologije da svoju teokraciju skrije napadom na islamsku teokratsku ideju.
Da je na djelu i ovdje bila projekcija pokazuje aktualni teokratski rasizam državnih struktura Izraela:
- Na djelu je sve glasnije pozivanje na rasističku (krivovjernu) interpretaciju Tore.
- Palestince se sve otvorenije tretira kao objekte nad kojima će se provoditi različiti oblici dokazivanja nadmoći više židovske rase (zatvaranje bez razloga, zadržavanje u zatvoru bez osude, silovanja u zatvoru, iniciranje zakona o nekažnjavanju silovatelja…)
- Istrebljivačka mržnja prema nežidovima prisutna je kog ogromnog postotka ideologijom kontaminiranih izraelskih građana.
- Otvoreno se zagovara Veliki Izrael, koji će nastati tako da se oduzme teritorij nacija druge vjere.
- Sveprisutna je i općeprihvaćena ideja etnički ‘čiste’ države aparthejda koja rasistički dijeli svoje građane (teritorijalno i zakonodavno) s obzirom na njihov odnosu prema židovskoj vjeri.
Prema tome, u samom Izraelu na djelu je ‘Izraelski šerijat’ i to u obliku koji je neusporedivo represivniji od bilo koje verzije islamskoga šerijata.
Taj ‘Izraelski šerijat’ uz pomoć američkih evangelističkih protestanata, postao je političko-vojni čekić evangelizma. Pod krinkom prava Izraela na postojanje teološko-političko-vojna struktura cionističkog pokreta oblikovala je teokratsku državu. Vlast i religijska hijerarhija pozivaju se na lažnoga Boga. Svoj rasizam prikrivaju svojom prošlošću, a svoju brutalnost i nova osvajanja pravdaju nužnošću obrane već ukradenog teritorija domicilnom stanovništvu.
Teolozi ‘izraelskog šerijata’ s figom u džepu tepaju kršćanima, onemogućujući im istovremeno i život i prakticiranje kršćanske vjere u Palestini. Brojni su slučajevi pljuvanja na kler. Razbijaju se statue Isusa Krista. Tridesetak je vandaliziranih grobova samo na brdu Zion. Napadnut je armenski samostan u Jeruzalemu. Ograničen je pristup svetim mjestima kršćana, posebno Crkvi Svetoga groba. Problematični su čak i križevi na grobovima izraelskih vojnika koji su (bili) kršćani. I kršćanima je dakle život u Gazi, na Zapadnoj obali i u onom dijelu koji se danas zove Izrael, sve teži.
No najviše naravno smetaju vjernici one religije koja ih je kroz povijest najviše i najčešće spašavala – vjernici islama.
Ne sjećaju se židovski vjernici povijesti. Nema kolektivnog sjećanja kad su u pitanju humana ponašanja drugih vjera, posebno islama. Kolektivno sjećanje je rezervirano za ono što se može operacionalizirati, unovčiti, sa čime se može ucjenjivati, dakle trgovati…
‘Izraelski džihad’ vidljiv je i u Netanyahuovoj igri pozivanja na Bibliju. Protivnike njegove zločinačke strukture nazvat će Amalecima, što je izravan poziv na njihovo istrebljenje. I to ne samo onih koji su se verbalno suprotstavili ili pisali protiv nekog segmenta izraelske politike (kao primjerice Tucker Carlson) nego će se prijetiti i članovima njegove obitelji.
Licemjernoj igri nema kraja.
Na kraju treba pojasniti. Riječ šerijat ne koristi se za oslikavanje izraelskih zločina. Pojam šerijata je tu samo da bi se pokazala sličnost islamske i židovske teologije Utoliko se želi pokazati sličnost između Halakhe i Response s jedne strane i šerijata i fetve s druge. No u kojem će smjeru ti pojmovi odvesti društva kojim dominiraju – stvar je moralnog dosega zajednice. Izraelsko društvo dokaz je nemoralnog i suvremenom civilizacijskom trenutku neprimjerenog korištenja ovih pojmova.
Riječju, duh cionističke tvorevine Izrael teokratskog je karaktera. Izrael je realizirana ideja onoga čega se Zapad plaši a što svesrdno pomaže pomažući Izrael.