Sead Alić
Kad sam predstavljao Palestinu 1 (SADizam). u prostoru agilne slobodarske udruge Žene u crnom u Beogradu, upozoren sam da bi možda moji zaključci bili drugačiji da sam konzultirao prozu i eseje svjetski poznatog književnika i borca za mir – Amosa Oza. Nisam se suprotstavljao toj sugestiji, jer sam Ozovo djelo vrlo površno poznavao, uglavnom iz tekstova drugih autora koji su također sugerirali da je riječ o „sjajnom“ ili možda čak „divljenja vrijednom“ autoru.
Kritike su sugerirale da je riječ o izraelskom autoru koji uvažava i palestinsku stranu, književniku koji se zalaže za mir i dvodržavno uređenje palestinskih prostora. Prihvatio sam se posla s nakanom da rezultati, kakvi god budu, uđu u mozaičko predstavljanje konteksta unutar kojeg se događala i događa, tragedija palestinskog naroda, odnosno unutar kojeg se razvijala orijentacija cionističkog ekspanzionizma.
Jasno mi je također bilo da će otklon analize prema književnosti nekome izgledati kao bijeg od kadrova užasa stvarnosti svakodnevnog izgladnjivanja i ubijanja Palestinaca, otimanja zemlje na „privremeno okupiranim područjima“…no takvim razmišljanjima treba odaslati poruku da se često u području kulture, posebno književne riječi, može kriti ključ za razumijevanje (agresivnih) političkih projekata. Ukoliko se naime književnost ne buni, ukoliko pokušava stanje prikazati normalnim, ukoliko ne želi vidjeti drugu stranu – otvara se prostor ideologiji šutnje. Na toj se ideologiji mogu graditi utvrde lažnih sustava vrijednosti.
Analiza književnog i esejističkog djela kakvo je Ozovo, nije nimalo jednostavna. Ona podrazumijeva različite razine i oblike usporedbi, kako tekstova iz različitih djela, usporedbe fikcije s esejističkim djelima, tako isto i usporedbu stavova kritike o djelu autora. Kad je riječ o Amosu Ozu, riječ je o plodnom autoru koji je iza sebe ostavio tisuće stranica proze, eseja, intervjua, novinskih tekstova i drugih oblika književnog i autorskog izričaja. Posebnost ovog djela je, među ostalim, i u njegovom utjecaju na oblikovanje stavova o Izraelu, Palestini, Židovima u Izraelu, Židovima u Palestini, te općenito stavovima o Izraelu u njegovim različitim aspektima.
Radovao sam se čitanju židovskog autora koji, kako kritika sugerira, ima senzibilitet za ‘drugu stranu’ i koji se zalaže za dvodržavno rješenje, što znači i za palestinsku državu. Osim toga, sugestiju prijatelja iz udruge Žene u crnom shvaćao sam kao svoju obvezu.
Odabrao sam desetak Ozovih knjiga i zaronio u njegov književno-esejistički svijet.
Nije dakle bilo predrasuda. Postojala je samo nada da su moji prijatelji u pravu i da konačno mogu dobiti neki ozbiljan argument protiv vlastitih analiza o Palestini.
Naravno, analiza koja slijedi (u više nastavaka) nije ograničena samo na razumijevanje stila, teorijsko-književnu dimenziju, odnosno propitivanja koje se zaustavljaju na isključivo književnoj dimenziji djela (vrlo uvjetno rečeno). Ovdje je riječ o pristupu koji Ozovu rečenicu u književnim i esejističkim tekstovima propituje i u horizontu židovsko-arapskog ili izraelsko-palestinskog odnosa (sukoba/tata/agresije). Osim toga, zbivanja koja su uslijedila nakon smrti autora bacila su možda i novo svjetlo i na njegovu prozu. Ključ za razumijevanje Ozove rečenice možda je mogao biti otkriven tek sada, ispod ruševina Gaze, u sučeljavanju emotivno obojenih priča o mladosti, odrastanju, obitelji, Izraelu, cionizmu i kadrova etničkoga čišćenja.
Ova se analiza dakle ne odnosi na cjelokupno Ozovo djelo, jer bi to zahtijevalo i više vremena i prostora. Djelo se ovdje sagledava u kontekstu jedne dodatne, ali po meni bitne dimenzije. Tu dimenziju promišljanja nametnula su upravo ‘ratna’ zbivanja agresije na palestinski narod, zločini Netanyahua i njegovih sljedbenika, pa i šutnja vlada zapadnoga svijeta. Nevjerojatno je naime koliko neki pojmovi (demokracija, humanost…) i sintagme (pravo na postojanje…) gube snagu i smisao i koliko postaju prazni u kontekstu objelodanjivanja činjenica o zločinima i (nove) kolektivne svijesti Izraelaca.
Bilo bi divno kad bi Amos Oz bio ono što o njemu misle gotovo svi kritičari i predstavljači njegova djela. Imali bismo autora koji ‘razumije i drugu stranu’ (Palestince), koji je za dvodržavno uređenje na tlu Izraela (Palestine), koji je napisao roman ‘veći od života’ (metafora nadsuperlativa koju je Ozu dodijelio Jergović), pravednu osobu koja se zalaže za mir, gospodina među piscima itd.
Ne može se reći da Amos Oz ne koketira sa svojim kritičarima pokušavajući ostaviti upravo takav dojam. No ozbiljnije čitanje koje podrazumijeva analizu stavova i konzekvencije koje proizlaze iz tih stavova stavljaju i pitanje idilične obrise Ozova lika skrojenog za svjetsko tržište.
Prosječan čitatelj želi biti prevaren. Želi uživati. Identificira se s likovima za koje kritika kaže da su to ljudi s kojima se može identificirati. U tom smjeru idu i neprilične ocjene o romanu koji je ‘veći od života’.
U analizi koja slijedi treba pokazati koliko su takve ocjene promašene. Svojim bitnim stavovima o Izraelu Oz se, nažalost, predstavio kao vrlo suptilan propagandist koji provodi kulturnu legitimaciju ideoloških narativa jednog kolonijalnog projekta.
Amos Oz je, pokušat ćemo pokazati, osrednji pisac koji je odabrao unosan ‘srednji put’ u legitimiranju neprihvatljivog čina pljačke i otimanja tuđe zemlje. Pisac je to koji se nije ozbiljno suočio s palestinskim iskustvima. Predstavljajući u pravilu jednu stranu on židovski dio priče predstavlja kao cjelinu o kojoj onda čitatelj treba donijeti sud.
Treba li ga čitati? Da, ali ne zato što je veliki suvremeni pisac, nego zato što je (bio) jedan od najvećih i najsuptilnijih knjiženih propagandista na svijetu.
(nastavlja se)