Sead Alić
- Spašavanje vojnika Židova žrtvovanjem palestinskog naroda
Književnost je društveno priznat i na umjetničku razinu podignut trač. Ona zna vrlo plastično prikazati ideje teologije, filozofije, politike… O tim idejama ona priča priče. Oblači ih u različita ruha, približavajući ih ‘jeftinijoj publici’. Može biti otrežnjujućega karaktera, ali može biti i oblik zagovora povratka mitskoj strukturi oblikovanja ili čitanja stvarnosti.
Svijet je danas prepun umjetnika. Oni imaju svoje cehovske udruge, svoje festivale, hijerarhije, sustave vrednovanja za potpore svojih ministarstava. Umjetnost više ne luta. Ona hrli ususret politici, odnosno svim oblicima političke religije.
Od Barthesovog Zavođenja u tekstu književnost je uznapredovala u svojim oblicima zavođenja i manipuliranja.[1] Nerijetko poprima oblike umjetnički oblikovanog PR-a koji pogađa nesvjesne stereotipe u konzumentu. Umjetnost je umrla u propagandi. Ona je prošlost, ali ne zato što je Hegelova istina pronašla bolji medij, nego zato što je su mediji umjetničkoga govora pali u zamku propagande.
Amos Oz je očigledan primjer odumiranja umjetnosti njenim pretvaranjem u sredstvo kulturne indoktrinacije. Oz ‘trača’ svoj život pokušavajući svojim tračem ispričati ideološku laž o nastanku jedne kolonijalne tvorevine i nužnosti njenog opstanka. Svojim zavodilačkim diskursom on pokušava osvajačkom režimu priskrbiti umiveno lice demokracije. Pritom nužno žrtvuje igračku s kojom se igra – umjetnost.
Često se u Ozovim tekstovima problematizira fenomen izdaje. I Evanđelje po Judi (kako glasi puni naziv Ozovog romana) zapravo je priča o izdaji. U njoj naravno nema priznanja da je autor izdao umjetnost i da je u svom pisanju određen neknjiževnim (neumjetničkim) motivima.
Amos Oz je državotvorni umjetnik koji je cijeloga života branio neobranjivo, normalizirao neprihvatljivo i zaobilazio realno. Uvlačeći svoje čitatelje u priče o samo jednom segmentu židovsko-palestinske zajednice, on je aparthejdsku izraelsku sredinu predstavljao samo izložbenim panoom tog društva. Kako bi Proust rekao, slikao je uredan stol, u blagovaoni dok je nešto ranije u kuhinji šikljala krv. Uveo je aparthejdsku književnost u Izrael.
Odnos Isusa i Jude temeljan je za Ozovo rehabilitiranje cionističkog režima. On će zaoštriti pitanja o Isusu, poistovjetiti lik Jude i sudbinu Židova, suptilno negirati autentičnost Novog zavjeta, koristiti stereotipe svjetine o Mariji, Isusu, apostolima. Sve u funkciji pravdanja režima koji bi valjda trebao biti neprikosnoveno ispravan odgovor na tisućljeća nesreća židovstva kao vjere.
Oz promatra kršćanske osude Židova i osudu Jude za njegovu izdaju Isusa. Reinterpretiranjem Jude Oz sugerira da se i židovski narod treba osloboditi kletve naroda osuđenoga za izdaju Isusa. To je legitimna nakana kojom se s jedne vjere skida prokletstvo jedne druge religijske hijerarhije. Problem za Oza započinje njegovim kontekstom koji gradi u književnom djelu u kojemu Palestinaca i palestinskog pitanja nema. Rehabilitiranje židovskog naroda ide paralelno s njegovom novom ulogom u Palestini. Rehabilitiranje dakle dolazi u trenutku kada je nova uloga židovskog naroda civilizacijski neprihvatljiva. Pojednostavljeno, slikovito i filmski rečeno: Oz spašava ‘vojnika Židova’ žrtvujući sav palestinski narod.
- Hannan Hever o Ozovom prešućivanju cionističkog kolonijalizma
Među kritičarima Amosa Oza koji su pokušali ući iza Potemkinovih kulisa ovog autora nalazi se i židovski teoretičar Hannan Hever[2], čija je interpretacija i zanimljiva, i provokativna, ali i snažna u svojim zaključcima. Interpretirajući odnos Isusa i Jude u Ozovom djelu (ponajviše u romanu Juda), Hever u tekstu Betrayal and Revenge in Amos Oz’s Judas, kaže: „Čini se da je Oz ovu reinterpretaciju Judine izdaje izvukao iz drevnog koptskog teksta Judinog evanđelja, često nazivanog gnostičkim evanđeljem. Vjerojatno napisano između 130. i 180. godine nove ere i sačuvano od strane gnostičke sekte u Egiptu, Judino evanđelje prvi je put objavljeno široj javnosti tek 2006. godine. Prema ovom evanđelju, Juda Iškariotski postupio je prema Isusovim uputama kako bi izazvao raspeće svog učitelja i posljedično uskrsnuće. Dakle, Juda nije izdao Isusa, već je, zapravo, odano slijedio njegove upute da ga preda Rimljanima. Isus je bio siguran da će biti raspet i obećao je Judi da će time postati uskrsli Mesija, žrtvena žrtva koja umire i vraća se u svijet živih, obdarujući se otkupiteljskim značenjem.“[3]
Juda je uistinu idealan lik za kritiku nepravednog povezivanja Jude i judaizma u osudi izdaje Isusa. Isus je s druge strane, sa svojim posustajanjem na križu[4], idealno sredstvo za kritiku kršćanstva (barem u ravni doslovnog čitanja Novoga zavjeta). I jedno i drugo Oz stavlja u funkciju pravdanja cionističkog pokreta odnosno države Izrael. Suptilno se pojavljuje teza o Izraelu kao praktičnom rješenju židovskoga pitanja. Teološka i politička pojašnjenja našla su tako svoje razrješenje u uspostavi suvereniteta nad područjem ‘Svete zemlje’ koja Židovima treba omogućiti realiziranje nacionalne države, a svijetu dati agilnu politiku realnog ‘spašavanja svijeta’
Svoju interpretaciju Ozove pozicije Hever temelji na propitivanju teološko-političke strukture izraelskoga društva. Započinje s prijedlogom Leona Pinskera o mogućem rješenju židovskoga pitanja: „Knjižica Auto-Emancipacija, temeljni tekst cionističke političke misli koju je 1881. objavio Leo Pinsker, predlaže rješenje za Judenfrage ili židovsko pitanje u Europi, koje je u devetnaestom stoljeću poprimilo oblik nasilnih antižidovskih pogroma. Pinsker je izvor ovog nasilja identificirao u liminalnosti europskog Židova[5] i stoga je tvrdio da njegovo rješenje nužno leži u stvaranju židovskog prostora slobodnog od nežidova. Uvoz židovskog pitanja iz retorike cionističke Europe u Palestinu rezultirao je ostvarenjem Pinskerovog rješenja, odnosno kolonijalizma, eliminacije židovske liminalnosti u Europi protjerivanjem Palestinaca iz prostora židovske države.“[6]
Dakle, Herzl prije Herzla razmišljao je o okupljanju svih Židova u nacionalnu državu. Hever upozorava da to nije rješenje nego preseljenje židovskoga pitanja iz Europe u Palestinu. Skreće pozornost da je već ovo preseljenje istovremeno nužno vodilo k Nakbi odnosno etničkom čišćenju Palestinaca iz Palestine. Iz te perspektive Hever kritizira Ozovo prikrivanje i igru njegovih likova: „Prikazujući raspravu između Abravanela i Ben-Guriona kao sukob suprotstavljenih političkih stavova unutar cionističke paradigme, Oz priča cionističku priču (Palestinci i židovska dijaspora gotovo se uopće ne spominju u romanu) i, s obzirom na činjenicu da je kolonijalizam u srži cionizma, nijedno od mišljenja koje Oz iznosi ne može ga izbjeći – koliko god se razlikovali u pristupima njegovoj provedbi.“[7]
Kolonijalizam je dakle u srcu cionizma. U ovom stavu je sadržana očigledna činjenica da su cionisti mogli osvojiti prostore Palestine isključivo kolonizirajući ih. Prva židovska država je, sjetimo se Herzla, i bila zamišljena kao komonijalni projekt. No Hever se vraća u vrijeme prije Herzla pronalazeći u Pinskerovim stavovima vidljivu logiku onoga što će se događati.
- Juda Leib Pinseker kao Herzl prije Herzla
Rusko-židovski liječnik, Juda Leib Pinseker, je 1882. godine, u knjizi Autoemancipacija / Poziv svojim sunarodnjacima jednog ruskog Židova, artikulirao osnove židovskog teritorijalnog samoodređenja i time trasirao razmišljanja o nacionalnoj državi Židova. .
Pinsker je u svojoj knjizi evidentira vlastito odustajanje od ideje uključivanja Židova u zapadna društva i zaokret prema ideji oblikovanja židovske nacije u državi Židova. Umjesto ‘mrtvog naroda među živima’, Pinsker želi političku i teritorijalnu samostalnost židovskoga naroda. Prijelaz se sugerira odustajanjem od suprotstavljanja iracionalnim napadima: „Nakon što smo analizirali judeofobiju kao nasljedni oblik demonopatije, svojstven ljudskoj rasi, i predstavili mržnju prema Židovima kao utemeljenu na naslijeđenoj aberaciji ljudskog uma, moramo izvući važan zaključak da moramo odustati od borbe protiv tih neprijateljskih impulsa, baš kao što odustajemo od borbe protiv svake druge naslijeđene predispozicije“.[8]
Hannan Hever. U svojoj studiji o Ozu, ukazuje na liniju koja vodi od ovog zaokreta do etničkoga čišćenja: „Vrlo važan izvor cionističkog političkog cilja uklanjanja nežidovskog stanovništva iz Palestine pojavio se mnogo ranije, krajem devetnaestog stoljeća. Godine 1882. Leon Pinsker – vodeći istočnoeuropski židovski intelektualac i politički aktivist – objavio je svoju Auto-emancipaciju, čime je dao odlučujući doprinos tijeku događaja koji će u konačnici dovesti do Nakbe.
Kao odgovor na pogrome počinjene nad istočnoeuropskim Židovima krajem devetnaestog stoljeća, Pinsker je ponudio analizu nesigurne političke situacije s kojom se suočava europsko židovstvo, poznate kao Judenfrage (židovsko pitanje).
Europsko antižidovstvo dalo je dakle Piskeru pogonsko gorivo i razlog da zamišlja nacionalno rješenje i zajedničku državu za Židove svijeta okupljene oko židovske vjere. Nije inzistirao na lokaciji (Palestina, Sirija, Sjeverna Amerika), ali je tvrdio da u Europi ne može doći do rješenja tog pitanja. Europske nacije bile su usredotočene na svoje nacionalne ideje u koje se Židovi sa svojim zahtjevima nisu uklapali. Pinsker je u tome vidio uzrok zatvaranja vrata Židovima. Na stav o nužnosti osnivanja židovske države utjecale su i vijesti o pogromima koje su (uglavnom napuhane) stizale iz Rusije.[9] Nakon zadnjih vijesti o zadnjem pogromu, 1881. godine započeo je sa svojom knjigom obrata. Od autora koji je pokušavao integrirati Židove u zapadna društva, okrenuo se prema stavu da Židovi mogu biti slobodni samo u vlastitoj nacionalnoj državi.
Pinsker je probleme vidio i tamo gdje su Židovi emancipirani. Slično Marxovom obrascu i on je vidio da netko može biti politički oslobođen ali da mu to ne donosi nužno slobodu. (Sličnost prestaje tamo gdje Marx govori o čovjeku (građaninu) a Pinsker o Židovu.
Pinsker nije želio da Židovi budu zaštićeni kao nacionalna manjina. To će uvijek iznova, smatra on, proizvoditi židovsko pitanje. Jedino rješenje je vlastiti teritorij i vlastita država, što bi omogućilo (kako je mislio) ravnopravan razgovor s drugim državama/nacijama.. Time se najavljuje zakašnjeli židovski nacionalizam koji će bit o utjecati na ponovna buđenja nacionalizama u 20 i 21. stoljeću.
Mnogo prije ‘islamofobije’ Pinsker govori o ‘judeofobiji’ kojim pokušava dočarati iracionalno neprijateljstvo prema Židovima.[10]
Godine 1883 Pinsker postaje predsjednik Odbora za naseljavanje Palestine. Time su i njegove dvojbe o mjestu buduće države bile razriješene.
- Sabatizam kao mogući izvor političke i teološke dvoličnosti
Kolonijalizam je, pojednostavljeno rečeno, imanentan cionističkom projektu: „Iako se cionizam općenito predstavljao kao sekularno rješenje modernog židovskog pitanja, činjenica da je nastojao riješiti židovsko pitanje isključivo unutar prostora židovske Svete zemlje, Zemlje Izraela, koju su naseljavali nežidovski Palestinci, nužno ga je učinila kolonijalističkim projektom.“[11]
Dio u kojemu Hever ulazi u teško dokazivu dimenziju korijena cionističkih stavova njegova je teza o nužnosti cionističkog prihvaćanja neke vrste „gnostičkog, heretičkog antižidovskog religijskog pristupa“[12]. Poziva se na stavove Gerschoma Scholema o sabatizmu koje smatra zanimljivim za Ozovu interpretaciju Jude. Rani je gnosticizam naime radio razliku između demiurga (boga koji je stvarao svijet) i skrivenoga boga čiji zakoni mogu spasiti ljudske duše od okrutnih zakona ‘pravednoga’ demiurga. Taj skriveni bog poslao je Isusa sa zadatkom da svrgnu židovskog boga, demiurga: „Prema sabatizmu, (Hever razmišlja zajedno sa Scholemom) ‘Židovi u egzilu vjeruju da je tijekom cijelog egzila židovski narod štovao nemoćno božanstvo i da se držao načina života koji je u osnovi trebao reformu’ To nas dovodi izravno do cionizma teologija koja se temelji na nedvosmislenoj negaciji židovskog progonstva. Cionistička teologija slijedi sabatizam jer je njegova ‘negacija progonstva značila negiranje njegovih religijskih i institucionalnih oblika’ radi ‘povratka izvornim izvorima židovske vjere’“[13]
Potporu ovoj tezi Hever nalazi u političkoj teologiji Carla Schmitta koji smatra da su sve države zapravo sekularizirani teološki koncepti: „Cionistički gnosticizam uspostavlja novu političku teologiju koja opravdava kolonijalizam Izabranog naroda i njegova organska i neposredna nasilna veza sa Svetom zemljom“.[14][15]
Za razliku od svih dosadašnjih hrvatskih kritičara Ozova djela Hever osuđuje: „Oz, kao i drugi izraelski pisci, ignorira etnocentrično nasilje Države Izrael nad Palestincima. Oz, pisac, suučesnik je depolitizacije hebrejske književnosti – dominantnog pristupa koji su zauzeli izraelski autori 1950-ih i 1960-ih, među kojima je Oz bio vodeća figura.“[16]
Na djelu je neka vrsta depolitizacije, unošenja lijepih slika i lijepih emocija u okvire društva koje samo sebe ne želi vidjeti i prepoznati. Oz i njemu slični nude sliku uz koju se može mirnije živjeti: „Ova depolitizacija omogućila je piscima i čitateljima da zamisle Izrael – dok su poricali Nakbu i ugnjetavanje izraelskih Palestinaca – kao normalnu demokratsku državu. Omogućila je Ozu da se bori za demokratsku sliku države i liberalni karakter židovskog suvereniteta bez da se mitologije njegovih književnih tekstova miješaju u njegove političke borbe. Oz je, kao i većina izraelskih pisaca svoje generacije („generacije države“), vodio svoje bitke kao liberalni humanist, ignorirajući antidemokratsko izvanredno stanje u korijenu izraelskog nedostatka univerzalnog suvereniteta i figuru izraelskog suverena, te poričući pravu prirodu njegovog suvereniteta.“[17]
Hever prepoznaje i historijski zaplet prenošenja židovskog pitanja iz jednog prostor-vremena u drugo: „Štoviše, unatoč nasilju izraelskog suvereniteta, Oz je, poput mnogih pisaca „državne generacije“ koji su počeli objavljivati 1950-ih, pisao svoje priče iz političke perspektive židovske nacionalne manjine u dijaspori. Nastavak pisanja s židovske dijasporne političke pozicije omogućio mu je da izbjegne svaku odgovornost kao pisac u neovisnom suverenitetu.“[18]
Hever kritizira Ozovu poziciju kao nedosljednu, nedorečenu i proturječnu. Smatra da Oz samo stvara dojam drukčijeg pristupa a da je to drukčije samo alternativni oblik odanosti cionizmu. Hever je svojom kritikom Oza pokazao da kritika ne mora (kao što i ne smije) biti unisono guslanje po jednoj žici. Jednako tako vrlo je jasno dao do znanja na koji se način književnost može staviti u funkciju državne ideologije. Jedini problem za književnost (kao i svaku umjetnost u takvim slučajevima) u tome je da postaje slijepa za najveći dio slike koju želi opisati.
[1] O tome sam pisao u knjizi Sead Alić: Mediji. Od zavođenja do manipuliranja, AGM, Zagreb, 2009.
[2] Nekoliko podataka o Heveru: „Bivši predsjednik Škole književnosti na Hebrejskom sveučilištu. Potpisao je peticiju kojom se poziva na „masovnu intervenciju međunarodne zajednice“ protiv „izraelskih zločina“. Suosnivač je organizacije koja poziva na bojkot proizvoda proizvedenih u Judeji i Samariji i odbijanje služenja Izraelskih obrambenih snaga tamo. Napisao je knjigu pod naslovom Hebrejska književnost i rat 1948. koja se „obrađuje općim neuspjehom hebrejske književnosti da preuzme odgovornost za Nakbu“. Knjiga također „ilustrira kako jezik moderne hebrejske poezije i fikcije odražava simptome izraelskog nacionalnog nasilja.“ Napisao je članak u Haaretzu pod naslovom „Nakba je pitanje odgovornosti“, u kojem je napisao da „izraelska odgovornost za Nakbu ne prestaje događajima iz 1948. Nakba, koja je u tijeku, samo se pogoršava – i za to je kriv Izrael.“ Napisao je akademski članak u kojem objašnjava „činjenicu da su neetični rezultati rata iz 1948. još uvijek prisutni u odbijanju izraelske države da svim Palestincima dodijeli jednaka prava na državljanstvo, priznajući im pravo na povratak.“ Citorano prema bilješci uz tekst : Betrayal and Revenge in Amos Oz’s Judas https://www.academia.edu/107664854/Betrayal_and_Revenge_in_Amos_Oz_sJudas?auto=download&auto_download_source=social-news
[3] Hannan Hever: Betrayal and Revenge in Amos Oz’s Judas https://www.academia.edu/107664854/Betrayal_and_Revenge_in_Amos_Oz_sJudas?auto=download&auto_download_source=social-news
[4] „Isus se ne prikazuje kao pravovjerni Židov koji se drži židovskih vjerskih obveza – micvi, uopće ne namjerava zasnovati novu vjeru ili se smatrati Božjim sinom i tek nakon njegove smrti kršćanstvo iskrivljuje njegov lik zbog svojih potreba te ga uzdiže na razinu Boga….Autor također ismijava isusove muke i osamljenu smrt na križu. A s treće strane u knjizi se pojavljuju logički i teološki argumenti čija je namjera poništiti valjanost glavnih načela kršćanske vjere“. Amos Oz: Juda, Fraktura Zagreb, 2016., str. 72 Ovim riječima Oz u 15. Poglavlju uvodi u priču nepoznatog Židova koji ‘ismijava Isusa i kršćansku vjeru’. Tek nakon iznošenja njegovih teza odmiče se od iznošenja stavova i objašnjava da zapravo Šmuel čita taj tekst. Ozovo navođenje stereotipnih kritika kršćanstva nastavlja se u obliku Šmuelovog bilježenja podataka: „…da je Isus bio pravovjerni košer Židov, da je bio kopile koje se redilo iz preljubničke veze svoje majke te da je tako ukaljan i kao i svi ostali na ovom svijetu stvoren od krvi i mesa, zagađen od majke“ Amos Oz: Juda, Fraktura Zagreb, 2016., str. 72 Time se stvara privid dokumentarnosti odnosno briše linija razdvajanja fikcije i dokumentarnosti. Oz vješto balansira s tom granicom. Brzoplet čitatelj to neće vidjeti, a pažljivog je relativno jednostavno optužiti za pridavanje Ozu mišljenja njegovih likova.
[5] Pinsekerov pojam ‘liminalnosti’ kao prijelaza iz jedne pozicije u drugu zapravo zamagljuje problem. On je eufemizam za pitanja neusklađenosti ili neuskladivosti židovskih i kršćanskih zajednica, odnosno odnosa vjerskog i nacionalnog u tim državama. Liminalnost se koristi kao pojam kojim se označava nešto prijelazno, ali prijelaz o kojemu je riječ vodi raskidanju, odnosno ukidanju problema time što će Židovi otići negdje drugdje. Problem se dakle rješava njegovim nerješavanjem. On se samo seli u Palestinu gdje će se prebaciti na leđa jednog drugog naroda.
[6] isto
[7] isto
[8] Leo Pinsker: Auto-emancipation, Original from Harvard University. Reprinted from the Maccabean publishing company, New York, 1906., str. 13.
[9] O tome vrlo zanimljivo piše Solženjicin u dvotomnom djelu: 200 Years Together I : The Jews Before the Revolution i 200 Years Together II : The Jews in the Soviet Union
[10] Vrlo je interesantan značenjski pomak ove dvije odrednice. Dok je judeofobija oznaka iracionalne netrpeljivosti prema Židovima, islamofobija je u javne prostore instalirana kao oznaka (i)racionalnoga straha od islama. I dok se danas s pravom judeofobija smatra neprihvatljivom, islamofobija je oznaka koja osuđuje islam i poput crvene krpe predstavlja se svijetu kao opravdanje za strah od islama. U ove su dvije riječi sadržana gotovo dva stoljeća intenzivne propagande.
[11] isto
[12] isto
[13] isto
[14] isto
[15] Hever ovdje naknadno racionalizira cionističku odluku o osvajanju Palestine. Premda govori kritički on posredno jednom osvajanju i etničkom čišćenju daje nepotrebnu teološku dimenziju. Sigurno je da je taka način razmišljanja postojao ali nije određivao smijer političkih i vojnih događanja.
[16] isto
[17] isto
[18] isto