Autor: Dino Perica
Ono što je danas selfie s poznatom osobom, najbolje je pop zvijezdom, nekad je bio autogram.
Naravno da autogram nije značio kako si nekoga upoznao, ali je značilo da si ga vidio licem u lice i da ti je posvetio trenutak svoje pažnje, makar ne kao doista čovjeku, već kao ‘obožavatelju’. Taj izraz dakako nikad ne koristim. Netko kaže kako obožava recimo pašticadu!?
Meni je to blasfemično, ali što ćeš, nek u boga pretvaraju koga hoće, nisam je mjerilo ni za što.
Jedini autogram za kojeg sam siguran da sam ga imao (i nisam sačuvao jer se u međuvremenu rušilo, što zidova, što soba, što krovova, što tavana) bio je onaj od Johnnya Branimira Štulića. Napisao je Oj Dino i nešto našvrljao kao potpis.
Što je Johnny kasnije postao, njegova je stvar. A moja je bila to što je njegov autogram nestao sa srušenim betonom.
Živjeti je najljepše. Ne dosadi. Jutro s pjevom ptica ili jutro s lavežom susjedovih pasa na mačke koja ih iritiraju ili jutro s njakom magarca, ako je preživio – može iritirati. Ali i to je luksuz kojeg imaju samo živi.
Svako je lijepo. Čak je i ružnoća jutra ili vremenskih prilika ili nagomilanih problema – lijepa. Živa.
Onda – živiš u dobu koje pamti Dražena Petrovića, Matu Parlova, don Branka Sbutegu, fra Julijana Ramljaka.
Većinu velikih, ali opet ljudi i samo ljudi, nikad ne upoznaš. Drugi su svijet. A taj svijet nije i tvoj, radnički, seljački, ne krećeš se u njihovim krugovima, po njihovoj kružnici na kojoj susreću sebi slične, dok ti na svojoj kružnici srećeš svoje.
Možeš ih poštovati, možeš ih uzeti kao primjer, možda uzor.
Što je čistiji uzor, čišći je i put na koji te poziva. Mada taj put nije ona kružnica, već tvoj put, ali bez padova u kupine i drače.
Ovo doba pamti i još jednog velikog čovjeka. Iako o sebi (krivo) mislim kako sam natprosječno informiran (u puno stvari i jesam), za njegovog života nisam nikad obratio pozornost na nj – muftija sandžački Muamer Zukorlić.
Negdje u zakutku uma sam imao to ime, ali kao odjek medijskih pridjeva uz njegovo ime – Sandžak, postrojavanje zelenih beretki, autonomija, musliman, džihad, nešto loše, agresivno, daleko, srpski problem.
A onda sam sasvim slučajno vidio na yt neku TV emisiju u kojoj je gostovao. Vow!
Bit će da sam ih pogledao sve koje su objavljene.
Fascinantan čovjek. Ali kad sam ga ‘otkrio’, on je već bio rahmetli, kako kažu muslimani. Imao svega 52 godine.
Mnogi Srbi ga poštuju i puno njih je reklo – Da je bar Srbin. To su mu našli kao jedinu ‘manu’.
Rodio se u Sandžaku, djed mu je preko pedeset godina bio imam u džamiji, kao dijete je čitao Kuran i djed ga je uputio u vjernički život kojeg će nastaviti nakon osnovne škole pohađanjem medrese u Sarajevu (radi čega su njegovi nastavnici bjesnili). Odatle če otići u Tunis, ne kao agent tajne sile, već kao mladić otvorena srca kojeg je na njegovom putu čuvao Bog, tamo uz puno peripetija početi i završiti fakultet te povratkom u Srbiju postati najmlađi muftija u povijesti – s jedva napunjene 23 godine.
Toliko će voditi i muslimansku zajednicu u Sandžaku. U doba rata Srba i muslimana u Bosni. U doba poraća. U doba kad su srpski tenkovi bili okrenuti s cijevima ka Novom Pazaru.
Borit će se, ali bez oružja, snagom intelekta i vjere. Izgradit će dječje vrtiće, osnovne škole, fakultet i na kraju sveučilište. Sam samcat. Ni iz čega. Nije naravno sam, uz pomoć cijele zajednice na Sandžaku i u inozemstvu.
Postat će i narodni poslanik u Skupštini Srbije. Napisat će Drevnu Bosnu, doktorirati, sjetiti se i ilirskih korijena.
Njegov autogram bih volio imati. Ali je kasno.
Zahvaljujući njemu neću naravno postati musliman, ali ću bolje razumjeti islam i steći poštovanje prema toj religiji. Koja priznaje Isusa (kao poslanika) i ne govori o njemu poput talmudaša da je sin kurve.
INTERVJU: Muamer Zukorlić – Satanizam je zajednički neprijatelj hrišćana i muslimana! (12.2.2020)