U religijskoj historiji Evrope i Bliskog istoka, određeni pokreti se izdvajaju ne po svojoj pobožnosti unutar tradicije, već po radikalnom pokušaju ukidanja svetog zakona i oslobađanja božanskog kroz transgresiju. Ovaj tekst analizira tri takva pokreta – ademite, sabatajce i frankiste – kao različite izraze istog arhetipa: mističke pobune protiv normativnog poretka, gdje se grijeh, golotinja, krivovjerje i čak izdaja smatraju putem ka iskupljenju.
I. Ademiti kao transhistorijski fenomen
Prvi tragovi ademitske logike nalaze se u gnostičkim sektama 2. i 3. stoljeća, koje su zagovarale povratak u stanje prije pada: Adama prije grijeha, svijeta prije zakona. Sekte poput Markionita i Valentinijanaca odbacivale su Stari zavjet i pravila, tvrdeći da spasenje dolazi kroz znanje (gnosis), a ne poslušnost. Irenej Lionski u svom djelu Adversus Haereses (oko 180. g.) napada te sekte zbog učenja da „savršeni čovjek više nije podložan grijehu“.
U 12–13. stoljeću pojavljuju se sekte poput bratstva slobodnog duha, begharda i amaurijanaca koje vjeruju da se prosvijetljeni pojedinac izjednačava s Bogom, a time postaje iznad dobra i zla. Marguerite Porete, francuska mističarka pogubljena 1310. u Parizu, piše: „Duhovna ljubav vodi dušu u stanje gdje više nema razlike između vrline i grijeha.“
Tokom husitskih ratova, pojavljuju se ademiti – zajednica koja praktikuje nagotu, zajedničku imovinu i odbacivanje svih sakramenata. Njihov prorok Martinek Hauska tvrdio je da oni koji imaju Duha Svetoga više ne mogu griješiti. Jan Žižka ih je uništio vojnom silom 1421. godine, jer su predstavljali unutrašnju subverziju čak i za radikalni husitski poredak.
II. Sabatajci – Mistika tame i mesijanski grijeh
U 17. stoljeću, u okviru osmanskog sefardskog svijeta, pojavljuje se Sabataj Cvi (1626–1676), koji se proglasio Mesijom. Njegovi sljedbenici, sabatajci, izveli su teološku revoluciju: grijeh, ako je učinjen u ime Božijeg plana, postaje svet (aveirah li-shmah). Temelj za ovu misao leži u lurijanskoj kabali, posebno konceptu klipot – ljuski zla koje zarobljavaju svjetlost.
Gershom Scholem dokumentuje rituale sabatajaca: seksualne orgije na svete dane, ukidanje posta Tisha B’Av, posmatranje grijeha kao sredstva oslobođenja božanskog svjetla. Nakon što je Sabataj Cvi “prešao” na islam, manjina njegovih sljedbenika (tzv. donmeh) i dalje ga je slavila kao Mesiju koji mora „ući u tamu da bi je raskinuo iznutra“.
III. Frankisti -Spasenje kroz haos i prevaru
U 18. stoljeću, Jakob Frank (1726–1791) proglasio se reinkarnacijom Sabataja Cvija. Njegov pokret radikalizirao je sabatajsku doktrinu do tačke otvorene blasfemije i destrukcije.
Frank je tvrdio: „Sav stari zakon mora biti spaljen. Nema Tore. Nema više svetinje. Samo tama vodi ka svjetlosti.“ U svojim Zapisima (Words of the Lord), Frankisti tvrde da se svijet može preobraziti samo ako se Bog „prisili“ da reaguje – a to se čini kroz ekstremni grijeh.
Frankisti su masovno se krštavali, videći pretvaranje u katolike kao mistički čin izdaje sistema. Održavali su seksualne rituale u kojima se simbolično obnavljalo „sjedinjenje muškog i ženskog principa“, ukidali postove, praznike i sve moralne norme.
IV. Zaključak
Ademiti, sabatajci i frankisti predstavljaju arhetipsku figuru mistične pobune: vjeru da spasenje ne dolazi kroz poslušnost, već kroz razaranje poretka. Oni su radikalni mistici koji vjeruju da se Božije lice otkriva tek kada se sruše strukture koje ga navodno štite. Zakon, svetost, institucija – sve postaje predmet obrnute alhemije: ono što je bilo zabranjeno postaje sveto, a ono što je bilo sveto mora biti spaljeno.
Ali historija pokazuje da mistika rušenja ne ostaje zauvijek u podrumima i zabranjenim knjigama. Ona se, kad sazri politički trenutak, uzdiže do vrha vlasti. Tada više ne dolazi gola i izopćena, već uniformisana, racionalizovana, globalno legitimisana. Njen zakon više nije skriveni manifest – on je ustav. Njena svetogrđa više nisu tajni rituali – oni su državna doktrina.
Frankizam je preživio. Ne u obliku sekte, već kao struktura vlasti koja ruši zakon da bi ga pisala po svojoj slici. On ne bježi više od svetog pisma – on ga prisvaja, izokreće, militarizira. Savremeni politički mesijanizam, naročito u obliku izraelskog cionizma, nosi jasan pečat tog nasljeđa: uništiti neprijatelja svetinjom, zamijeniti sveto pismo logikom oružja, ukinuti moral u ime naroda, pravdu podrediti identitetu.
Današnji frankist nije mistik – on je premijer. Ne nosi jariću kožu, već zastavu i znak. Njegove zapovijedi nisu šaptane u krugu odabranih – one se prenose u direktnom prijenosu. No duh je isti: svetinja se više ne čeka – ona se silom uspostavlja.
U tom smislu, cionizam nije samo politički projekt. On je – u svojoj najdubljoj razini – mistični nasljednik frankizma. Ne po formi, već po funkciji. On ne ruši sveto pismo – on ga zloupotrebljava. Ne negira Boga – nego ga koristi. Ne oslobađa čovjeka – nego ga veže za ideološki ritual koji se zove narod, sigurnost i vječna žrtva.
Gdje je zakon, tu će se pisati iznova. Gdje je svetinja, tu će se proglasiti ekskluzivnost. Gdje je neprijatelj, tu će se tražiti iskupljenje kroz eliminaciju. To je kraj vjere – i početak svetog sistema.
E.B. Neretljak