Njemački izraz postfaktisch, nastao pod utjecajem engleskog post-factual ili post-truth, doslovno znači „poslije činjenica“. Duden ga 2016. proglašava riječju godine, dok ga Oxford Dictionaries u istom periodu uvodi u globalni politički leksikon. Pojam opisuje stanje u kojem su emocije i uvjerenja utjecajniji od objektivno provjerljivih činjenica u oblikovanju javnog mišljenja. Iako se čini da je postfaktičko obilježje našeg vremena, koncept ima duboke korijene: Walter Lippmann je još 1922. u “Public Opinion” govorio o „pseudookruženju“ — mentalnoj slici stvarnosti kreiranoj medijima i propagandom. Jean Baudrillard je u “Simulakrumi i simulacija” opisao kako se predstava stvarnosti odvaja od same stvarnosti, stvarajući prostor gdje „istina“ postaje proizvod. Propagandne škole 20. stoljeća, od Goebbelsa do Bernaysa, prepoznale su da javnost rijetko reaguje na činjenice same po sebi; presudan je narativ i emocionalna interpretacija.
Postfaktičko doba nije prirodan razvoj društva, nego rezultat dugotrajnog i svjesnog oblikovanja javnog prostora kroz propagandu. U početku je zanemarivanje činjenica i isticanje emotivno uvjerljivih priča bilo moćno oružje — način da se oblikuje percepcija stvarnosti i oslabi protivnička argumentacija. Istina je služila tek kao sirovina, a gotov proizvod bio je narativ koji izaziva željenu emociju. Ljudi su navikavani da reaguju na ton poruke, a ne na dokaze; na osjećaj da je nešto istinito, a ne na provjeru tvrdnje.
Tada je postfaktičko bilo potpuno pod kontrolom onih koji su ga koristili. Činjenice su se ili prešućivale ili stavljale u unaprijed zadani ideološki okvir. Mediji i tzv. “provjeravatelji činjenica” često su služili samo kao kanali za širenje unaprijed pripremljene slike stvarnosti. Istovremeno, i apsolutne vrijednosti — poput istine, pravde ili ljudskog dostojanstva — gubile su svoje čvrsto značenje. Pretvarane su u prazne parole, sve manje su bile vrijednosti, a sve više politička valuta kojom se trguje.
Ali kao i svako propagandno oružje, i ovo je s vremenom izgubilo ekskluzivnog vlasnika. Česta upotreba postfaktičkog pristupa navikla je javnost da istinu ne mjeri dokazima nego osjećajem. U tom trenutku kontrola se počela gubiti. Oni protiv kojih je mehanizam prvobitno bio usmjeren, počeli su ga koristiti istim metodama i istom snagom.
Tako je nastupila faza bumeranga. Počeli su se sudarati različiti narativi, a istina se umnožila do te mjere da je svako imao svoju verziju i svoju publiku koja u nju vjeruje bez pitanja. Propagandisti su se našli u apsurdnoj situaciji: oružje koje su sami izgradili sada je jednako snažno okrenuto protiv njih. Postfaktičko je izgubilo vlasnika.
Danas se često govori o “postfaktičkom društvu”, ali se zaboravlja da ono nije posljedica slučajnog propadanja standarda istine, nego planskog slabljenja tih standarda. Isto važi i za apsolutne vrijednosti — kad ih pretvorite u relativne, više ne možete kontrolisati ko će ih i kako koristiti. Povratni udar je neminovan: kad jednom uklonite činjenice i vrijednosti kao zajednički temelj, ne birate više ko će od toga imati korist. U takvom okruženju ne pobjeđuje onaj ko je u pravu, nego onaj ko prvi i najglasnije ispriča priču — sve dok ta ista logika ne počne raditi i protiv njega.
E.B. Neretljak