Noam Chomsky je davno upozorio na mehanizam „proizvodnje pristanka“ – proces u kojem mediji i političke elite uspješno oblikuju mišljenje masa tako da i najveći zločini izgledaju razumno, čak poželjno. Danas gledamo tu matricu u svom najekstremnijem izdanju: u genocidu nad Palestincima u Gazi.
Bombardovane bolnice, ubijena djeca, izgladnjivanje civila – sve to postaje dio narativa „borbe protiv terorizma“. Vlade, naročito one najmoćnije, nastupaju kao PR agencije izraelskog režima. Mediji uredno prevode slike ruševina u jezik „nužne odbrane“. Rezultat je jeziv: monstruozno se prezentira kao normalno, a masa se dresira da klima glavom.
Naravno, nisu svi ljudi slijepi. Milioni širom svijeta izlaze na proteste, potpisuju peticije, izražavaju bijes i solidarnost s Palestincima. Ali, kako bi rekao Chomsky, sve te reakcije rijetko izlaze izvan „okvira dopuštenog narativa“. Ljudi se mogu zgroziti nad slikama mrtve djece, ali rijetko će se zapitati: zašto vlade koje biraju i dalje finansiraju i legitimizuju zločin? Protesti se tako pretvaraju u ventil za savjest, ali ne u izazov sistemu. Većina postaje svedena na simbolične geste – marševe, parole, status na društvenim mrežama – dok aparat moći nastavlja istim putem. To je možda i najveći uspjeh „proizvodnje pristanka“: ne samo što se genocid normalizuje, nego se i otpor prema njemu kanalizira tako da ne može promijeniti osnovna pravila igre.
U isto vrijeme dok mase nose transparente, moćnici u odijelima dijele priznanja svojim ratnim favoritima. Donald Trump, čovjek koji je besramno blagosiljao izraelski pohod i otvoreno podržavao Netanyahua, pojavljuje se u krugu „mirotvoraca“. Gideon Levy je tačno rekao da mu je mjesto u Hagu, a ne u Oslu. A Daniela Weiss – najglasnija promoterka otimanja palestinske zemlje – predložena je u istom ključu. Ako je ona kandidatkinja za mir, onda bi i piroman mogao biti šef vatrogasne službe.
Ovo nije više samo cinizam, nego laboratorijska potvrda da je „proizvodnja pristanka“ dostigla savršenstvo. Nobelova nagrada za mir pretvorena je u nagradu za najefikasnije upravljanje ratom. Sutra će, valjda, priznanje ići onome ko uspije genocid predstaviti kao humanitarnu intervenciju.
Genocid u Gazi je, dakle, samo probni teren. Ako mase pristanu da je masakr „legitiman“, sutra će biti spremne prihvatiti i nešto još brutalnije, bez treptaja. A Nobelov komitet će uvijek biti tu, da na kraju uruči medalju — onome ko je najviše doprinio globalnom miru kroz sistematsko uništavanje života. Možda bi sljedeći logičan korak bio da se nagrada preimenuje: ne „Nobelova nagrada za mir“, nego „Nagrada za disciplinirano uništavanje“. Jer mir se, izgleda, danas mjeri pepelom, a ne spašenim životima.
E.B. Neretljak