Samira Elbarawy Rajab i njena obitelj razveselili su Mostar i Bosnu i Hercegovinu jer su odlučili bogatstvo palestinske gastronomije ponuditi ne samo Mostarcima, već i svim ljudima dobre volje koji vole i podržavaju Palestinu. Tridesetogodišnja Samira oduševila nas je znanjem bosanskog jezika, koji je za vrijeme boravka u Mostaru, točnije od sredine listopada 2023., uspješno savladala. Budući da joj je majka Bosanka, Samira je cijeli život slušala bosanski jezik i uspjela ga je savladati kroz upijanje riječi. Dolazila je tri puta tjedno na lekcije i brzo naučila čitanje, pisanje i papirologiju, što joj je mnogo pomoglo u vođenju posla. Plan za otvaranje Palestinske kuće započela je u travnju, a od 15. lipnja počela je proces papirologije. S malom bebom u kolicima uspjela je riješiti sve formalnosti. Priznaje da je bio iznimno stresan period, ali je cijeli proces uspješno završila. Ističe da ona, kao i svi Palestinci/ke, vole učiti, istraživati i otkrivati nove stvari. Samira je istovremeno uspješno završila dva fakulteta različitih područja – po struci je medicinska sestra, a ima i diplomu iz računovodstva.
Život pod pucnjevima i okupacijom
Naglašava da je njen život obilježen ratovima, te da je ovo njezin deseti ili jedanaesti rat:„Svake godine imamo od deset do četrdeset dana rata. Prije smo živjeli na najbolji mogući način. U Gazi je bio najljepši život, imali smo svašta, unatoč tome što smo bili zatvoreni i što nismo smjeli izlaziti iz Gaze.“ Njezin suprug se bavio proizvodnjom jagoda, imali su vlastitu zemlju, a Samrina kćer pohađala je prvi razred. Ističe da u Gazi prije nije bilo gladi, no sada ljudi umiru zbog genocida i neprekidnog cionističkog nasilja. Naglašava da je ovo najgore što su dosad doživjeli jer je broj mrtvih daleko veći, a zemlja potpuno uništena, uključujući tlo, što čini svaku novu izgradnju izrazito opasnom i nestabilnom.
Samira je živjela u Beit Lahiji, na sjeveru Gaze, na granici s Izraelom, a prozor joj je gledao u tu zemlju. Prisjeća se: „Od prvog dana rekli su nam da izađemo. Tog dana išla sam na posao kao medicinska sestra i samo smo željeli izbjeći eksploziju. Uzeli smo djecu koja su prespavala kod mene u bolnici, a drugi dan smo otišli na jug. Živjeli smo 37 dana u školskom hodniku, skupljeni, 8000 ljudi bez mjesta gdje bismo mogli normalno spavati. To su bili najgori dani mog života, jer mi je dijete bilo bolesno.“
U nedostatku osnovnih potrepština – pelena, lijekova – uz stalni strah od izlaska jer u Gazi tada, a ni danas, nije bilo sigurnog mjesta za preživjeti, Samra je naglasila da prije nije mogla zamisliti da će ikada napustiti Gazu zbog povezanosti s rodbinom i prijateljima.
Bila je stalno pod kontrolom Izraela:
„Ako želim otići u Egipat, potrebna mi je dozvola, koju je jako teško dobiti. Ako, primjerice, muž dobije dozvolu, a djeca ne, postoji mogućnost da vas vrate.“
Od Gaze do Bosne i Hercegovine
„Kada sam došla do granice, nije bilo mojih podataka. Od bosanske ambasade dobili smo pomoć. Najvažnije je da smo svi izašli iz Gaze – to se dogodilo 19. studenog 2023. U Egiptu smo bili dva mjeseca zbog problema s papirologijom.“ Naglašava da je veoma zahvalna Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovie
U Palestini volimo kuhati, a naše kuće oduvijek su bile pune slatkiša, pita i kolača. Kada bih dolazila s posla, uvijek bih pripremala obrok. Komšije i prijatelji često su nas posjećivali, a mi bismo ih rado pozivali u goste. Samira ponosno ističe: “Imam ruke, ideje, mozak i mogu sve napraviti. Ne želim čekati da mi netko daje novac – želim samostalno zaraditi.” Dodaje da je palestinski narod marljiv, radišan, ali i iznimno kreativan. „Došli smo ovdje da ponudimo svoje znanje i proizvode. Istina, potrebna nam je pomoć, ali kroz rad pronalazimo dostojanstvo i integritet.”Budući da je imala trombofiliju, morala je uzimati injekcije, a nažalost je izgubila bebu. Nakon toga počela je raditi u izbjegličkom kampu. Korak po korak otvorila je Palestinsku kuću i pokrenula vlastiti biznis. Prije samog otvaranja, proputovala je širom Bosne i Hercegovine, prodajući na bazarima za Palestinu svoje poslastice. Palestinski kolači koje priprema Samira posebni su – pravi ih od hurme bez šećera, jagoda i agida. “Vidjeli smo da ljudi ovdje vole hljeb, pa ćemo raditi i kombinacije s njim,” dodaje Samra
Samira sada žarko želi ostati u Bosni i Hercegovini, jer je tu njezina obitelj pronašla utočište, sigurnost i mnogo podrške. Dodaje da postoji mogućnost, zahvaljujući organizacijama poput Pomozi.ba, da i drugi Palestinci dođu živjeti u Bosnu i Hercegovinu. Samira je izgubila mnoge članove obitelji i prijatelje koji su ubijeni u genocidu. Njezin muž šalje pomoć bliskim ljudima da kupe hranu, jer su cijene iznimno visoke, a održavanje zemlje i prava na vlastito zemljište košta 2000 dolara.
Beskrajna podrška
„Kada sam došla u Salaovac, izbjeglički kamp, bila sam trudna i tamo sam rodila svoju kćer Ajlu. Tamo smo boravili godinu i pol. Sada živim u kući u Zaliku dobrog čovjeka, bez da mu moram plaćati, i na tome sam jako zahvalna. Dva mjeseca su mi bila potrebna za papirologiju.“ Zahvaljujući organizaciji Pomozi.ba, ova obitelj dobila je kuću koja je još uvijek u procesu renoviranja. Od prvog dana u Bosni i Hercegovini stekla je prijateljicu Ajlu Tepura, koja joj je postala poput sestre. „Moj muž radi kod njezinog oca. Ljudi su mi ovdje mnogo pomogli, posebno u sređivanju prostora za Palestinsku kuću, a da nisu tražili naknadu. Svi su prepuni empatije, spremni pomoći i podržati Palestinu.”
Samira ističe i duhovnu snagu: „Od prvog trenutka katastrofe znali smo da postoji Bog i beskrajno vjerujemo u Njega. Predivno je koliko narod Bosne i Hercegovine voli i diše za Palestinu. Mnogo mi je lakše pomagati ljudima iz Palestine oko viza jer ovdje stvarno žele pomoći, i to je neprocjenjivo.” Uz potporu Bosne i Hercegovine, ali i drugih naroda želimo Samiri, njenoj obitelji ali i svima koji dođu iz Palestine živjeti ovdje dostojanstven, spokojan i sretan život. I naravno, sve čitatelje/ie koji budu dolazili u Mostar da obvezno posjete ovu Palesinku kuću ljubavi i slatkoće koja se trenutno nalazi na adresi Adema Buća 32. Bujrum i sloboda Palestini.
