U savremenim političkim sistemima moć se rijetko ostvaruje otvorenom ucjenom ili direktnom represijom. Umjesto toga, djeluje se kroz signaliziranje znanja, podsjećanje na ranjivost i naknadnu nagradu za lojalnost. Takvi mehanizmi ne proizvode formalne dokaze niti zahtijevaju javna objašnjenja, ali su izuzetno efikasni jer djeluju na nivou percepcije, straha i racionalne kalkulacije rizika.
U tom kontekstu, knjiga “From the Whore House to the White House”, koju potpisuje Adam Schlecter, ne može se posmatrati kao klasično biografsko djelo. Riječ je o samostalno objavljenom tekstu, bez izdavačke kuće, bez recenzija i bez ikakvog profesionalnog traga o autoru. Već sam naslov – koji se može prevesti kao „Od javne kuće do Bijele kuće“ – uz podnaslov koji eksplicitno upućuje na Melania Trump, jasno pokazuje da se fokus ne stavlja na političku funkciju, nego na privatnu biografiju supruge kandidata. Knjiga ne nudi dokumentovanu rekonstrukciju života niti se oslanja na provjerljive arhive; njena snaga nije u dokazima nego u insinuaciji. Iako je objavljena prije predsjedničkih izbora 2016. godine, naslov već pretpostavlja ishod i unaprijed vezuje privatnu biografiju za dolazak u White House, čime se lični narativ transformiše u politički signal. Naslov ne poziva na čitanje, nego na svijest o mogućoj kompromitaciji, djelujući kao podsjetnik da privatna sfera može postati sredstvo političkog pritiska u trenutku kada se to procijeni korisnim. Knjiga se pojavljuje u fazi kada Donald Trump iz pozicije političkog autsajdera prelazi u realnog kandidata za predsjednika, što dodatno pojačava njen signalni karakter.
O samom autoru gotovo da ne postoje javno dostupni biografski podaci, što dodatno pojačava signalni karakter knjige. Prezime Schlecter onomastički upućuje na srednjoevropski, aškenaski jezički krug, a u datom političkom kontekstu upravo ta kombinacija anonimnosti i simboličke prepoznatljivosti otežava jednostavno diskvalificiranje poruke i zamagljuje njen stvarni izvor. Samo postavljanje Melanie Trump u okvir „javne kuće“ otvara pitanje ko raspolaže tolikom sigurnošću ili zaštitom da takvu redukciju može javno izgovoriti. Čak je i Daily Mail, poznat po senzacionalizmu, u ovoj temi birao opreznije formulacije nego sam naslov knjige.
Upravo takav signalni način djelovanja, u kojem se kompromitacija ne izgovara nego samo naznačuje, kasnije se ponavlja u drugačijem, ali strukturno srodnom obliku kroz mrežu odnosa i nerazjašnjenih aranžmana povezanih sa Jeffrey Epstein. Epsteinova pravna historija, dugogodišnja institucionalna zaštita i široka mreža veza s političkim i finansijskim elitama ukazuju na mehanizam u kojem kompromitirajući materijal ne služi prvenstveno za sudske procese, nego za upravljanje ponašanjem. Posebnu težinu u tom kontekstu imaju javno dostupni zapisi, svjedočenja i dokumenti koji ukazuju na društvene i poslovne kontakte između Epsteina i Trumpa tokom devedesetih i ranih dvijetisućitih godina, uključujući zajednička pojavljivanja i javne izjave uzajamne bliskosti. Iako ti odnosi nikada nisu dobili sudski epilog, a svaka kompromitirajuća dimenzija se zvanično negira, činjenica da se novi dokumenti, transkripti i svjedočenja periodično pojavljuju u javnosti održava stanje trajne neizvjesnosti. Ključno ovdje nije ono što je dokazano, nego ono što ostaje otvoreno, potencijalno kompromitirajuće i stalno prisutno kao podsjetnik na ranjivost.
Nakon preuzimanja vlasti, političko djelovanje Trumpove administracije pokazuje izuzetnu dosljednost prema interesima izraelske države: priznanje Jerusalima kao glavnog grada Izraela, preseljenje američke ambasade, priznanje izraelskog suvereniteta nad Golanskom visoravni i bezuslovna diplomatska zaštita Izraela u međunarodnim forumima. Ovi potezi nisu bili nužni za njegovu unutrašnju političku bazu, ali su bili od presudne važnosti za određene centre političke i finansijske moći.
U tom kontekstu treba čitati i javne izjave Sheldon Adelson, dugogodišnjeg finansijera pro-izraelske politike u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je Trumpa opisivao kao predsjednika koji je za Izrael učinio više nego njegovi prethodnici, koristeći formulacije koje ga simbolički pozicioniraju kao „funkcionalno jevrejskog“ predsjednika — ne po porijeklu ili vjeri, nego po političkom djelovanju. Slična logika prisutna je i u izjavama David Friedman, tadašnjeg američkog ambasadora u Izraelu, koji je naglašavao da nijedan američki predsjednik nije bio veći saveznik izraelske države. Takve izjave ne djeluju kao analitičko objašnjenje, nego kao verbalna potvrda već uspostavljenog odnosa lojalnosti.
U završnoj fazi ovog procesa pojavljuje se figura Miriam Adelson, jedne od najutjecajnijih političkih donatorica u SAD-u i otvorene zagovornice cionističke politike. Njena finansijska podrška Trumpu i Republikanskoj stranci ne dolazi kao prethodna kupovina odluka, nego kao naknadna potvrda već iskazane političke poslušnosti. U tom smislu, filantropija ne djeluje kao čin dobročinstva, nego kao ritual legitimizacije, kojim se političko djelovanje prevodi u moralno prihvatljiv i društveno zaštićen narativ.
Posmatrani zajedno, ovi elementi čine zatvoren krug: najprije se šalje signal o mogućoj kompromitaciji, zatim se održava stanje podsjećanja kroz nerazjašnjene afere i informacije koje periodično izlaze na vidjelo, potom slijedi političko ponašanje u skladu s očekivanjima, a na kraju dolazi finansijska i simbolička nagrada. U tom procesu knjige ne služe da se čitaju, afere ne služe da se razriješe, a izjave ne služe da objasne — nego da potvrde hijerarhiju.
E.B. Neretljak