Nasilje u savremenom svijetu rijetko se tumači na isti način. Iako se često govori o univerzalnim vrijednostima, ljudskim pravima i borbi protiv terorizma, stvarnost pokazuje da nasilje nije jednako vidljivo niti jednako imenovano. Neka ubistva se odmah proglašavaju terorizmom, dok se druga nazivaju sigurnosnim operacijama, kolateralnom štetom ili tragičnom nužnošću, a u pojedinim slučajevima se cijeli čin depolitizira tako što se akteri proglašavaju psihički bolesnima. Ključno pitanje zato nije samo ko ubija i koliko, nego ko ima moć da definiše značenje tog nasilja.
Osamdesete godine predstavljaju važan prijelomni trenutak: s raspadanjem hladnoratovskog poretka nestaje dotadašnji univerzalni neprijatelj, a globalni sistem ulazi u fazu potrage za novom prijetnjom. Do tog trenutka, nasilne političke akcije na Bliskom istoku nisu nosile vjerski prefiks — akteri su se dominantno opisivali kao socijalisti, marksisti, komunisti ili nacionalno-oslobodilački pokreti, a sukobi su tumačeni kroz ideološke i antikolonijalne okvire. Upravo tada pojam „islamskog terorizma“ biva uveden i sistematski promoviran kao nova centralna kategorija zapadnog političkog i medijskog jezika. Presudnu ulogu u tom preoblikovanju diskursa imale su konferencije o terorizmu čiji je inicijator bio Izrael, a čije je idejno i političko središte bio Benjamin Netanyahu. Kako zaključuje David Miller, britanski sociolog i istraživač propagandnih mreža: Jerusalemska konferencija krajem 1970-ih postavila je okvir u kojem se političko nasilje povezano s „muslimanskim akterima“ izdvaja iz svog historijskog i ideološkog konteksta i homogenizira pod oznakom terorizma, dok je konferencija u New Yorku 1984. taj okvir dodatno učvrstila i internacionalizirala.
Krajem 1970-ih dolazi do ključnog diskurzivnog loma. Godine 1979. na vlast u Iraku dolazi Saddam Hussein, budući „zakleti neprijatelj“ Izraela, dok Camp David Sporazumi već označavaju političku normalizaciju Izraela i raspad dotadašnjeg arapskog fronta, čime se otvara prostor za preoblikovanje načina na koji se nasilje na Bliskom istoku tumači. U isto vrijeme, napad na Veliku džamiju u Mekki 1979. godine uvodi snažan simbolički element religijskog nasilja, iako je riječ o izoliranom događaju bez šire političke agende. Iste godine, nakon sovjetske invazije na Afganistan, mudžahedini postaju legitimni borci protiv strane okupacije, ali će se ta ista vjerska motivacija ubrzo, u promijenjenom političkom kontekstu, pretvoriti u osnov za etiketu „islamskog terorizma“. Tokom osamdesetih, kao referentni primjeri „islamskog nasilja“ počinju se isticati Iran nakon revolucije 1979. godine, atentat na Anwar Sadat 1981. godine, djelovanje Hezbollah u Libanu, brutalno gušenje pobune u Hami 1982. godine, te kasnije Hamas u Palestini. Iako su do tog trenutka političke akcije u regiji dominantno bile opisivane kroz sekularne, socijalističke ili antikolonijalne kategorije, religijski prefiks se sada uvodi kao novo objašnjenje nasilja, što jasno pokazuje da nije proizašao iz njegove prirode, već iz promijenjenog interpretativnog okvira.
Geneza terora – Sveti jevrejski terorizam
Teror na Bliskom istoku u punom smislu riječi pojavljuje se s prvim organiziranim jevrejskim doseljeničkim strukturama u Palestini. Već u ranim decenijama 20. stoljeća formiraju se paravojne organizacije poput Bar-Giora (1907) i HaShomer (1909), koje nasilje ne tretiraju kao iznuđenu odbranu, nego kao legitimno političko sredstvo za ostvarenje kolonijalnih ciljeva. Taj obrazac se institucionalizira kroz Haganu (1920), koja prerasta u centralni vojno-politički aparat cionističkog projekta. Kroz svoje najekstremnije izdanke — Irgun (1931), Lehi (1940) i Palmach (1941) — Hagana uspostavlja sistematsku praksu političkog nasilja, u kojoj atentati, zastrašivanje i eliminacija protivnika postaju dio strategije, a ne izuzetak. Simbolički prijelomni trenutak tog unutrašnjeg terora predstavlja atentat na Israela de Haana (1924), kojim se nasilje po prvi put otvoreno usmjerava i protiv jevrejskih protivnika cionističkog projekta, čime teror postaje sredstvo i spoljne dominacije i unutrašnje disciplinacije. Ovaj obrazac nasilja ne ostaje ograničen na Palestince. U slučajevima brodova Patria (1940) i Struma (1942), kao i planirane sabotaže britanskog broda Empire Lifeguard (1947), životi jevrejskih izbjeglica svjesno su žrtvovani radi političkih ciljeva, što pokazuje da se teror u cionističkoj praksi primjenjuje instrumentalno — bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost žrtava.
Cionistički teror u ovom periodu pokazuje da nasilje nije bilo vezano za identitet žrtava, već za njihovu političku poziciju: meta postaju nejevrejski politički, vojni i diplomatski akteri koji su se ispriječili cionističkim planovima. Atentat na britanskog ministra za Bliski istok Lorda Moynea u Kairu 1944. godine, koji su izvršili pripadnici Lehija, označio je rani primjer namjenskog političkog ubistva usmjerenog protiv visokog međunarodnog predstavnika. Isti obrazac nastavljen je nizom spektakularnih terorističkih napada Irguna i Lehija na britanske civilne i vojne ciljeve, uključujući bombardovanje hotela King David 1946. godine, napade na oficirske klubove i policijske uprave, u kojima su ubijani i ranjavani vojnici, policajci i civili.
Vrhunac tog obrasca predstavlja atentat na Folke Bernadotte, švedskog diplomatu i izaslanika Ujedinjenih nacija, ubijenog u Jerusalemu u septembru 1948. godine od strane Lehija. Bernadotte nije bio kolonijalni upravnik niti vojni zapovjednik, već međunarodni posrednik čiji su prijedlozi o Palestini smatrani politički neprihvatljivim za cionističko vodstvo. Njegovo ubistvo dodatno dobija moralnu težinu činjenicom da je tokom Drugog svjetskog rata predvodio humanitarnu operaciju „Bijeli autobusi‟, kojom je iz nacističkih logora spašeno oko 15.000 ljudi, među njima i veliki broj Jevreja. Time nasilje poprima otvoreno ideološki karakter: uklanjanje čak i onih koji su spasavali jevrejske živote, ukoliko su predstavljali političku smetnju.
U poslijeratnom periodu, kada državni antisemitizam u Evropi formalno biva delegitimiran, cionistički pokret poseže za drugačijim, ali jednako nasilnim metodama. U Iraku, početkom 1950-ih, tajne operacije povezane s izraelskim sigurnosnim strukturama uključivale su bombaške napade na sinagoge, biblioteke i javna mjesta koja su posjećivali irački Jevreji, s ciljem širenja straha i stvaranja utiska da su oni meta lokalnog muslimanskog i kršćanskog stanovništva. Sličan obrazac ponovljen je u Egiptu 1954. godine u okviru tzv. afere Lavon, kada su pod lažnom zastavom izvođeni napadi na civilne ciljeve kako bi se nasilje pripisalo domaćim političkim akterima. U oba slučaja, teror nije bio usmjeren protiv cionista, nego je korišten kao sredstvo prisile nad jevrejskim zajednicama i kao instrument šire geopolitičke manipulacije.
Do formiranja države Izrael, jevrejske paravojne i terorističke organizacije izvele su stotine nasilnih akcija i masovnih zločina nad palestinskim stanovništvom, čiji su razmjeri, brutalnost i sistematičnost detaljno dokumentirani kako u međunarodnim izvorima, tako i u radovima samih cionističkih historičara — uključujući masakre poput Deir Yasina i Tanture — što nedvosmisleno potvrđuje da se radilo o planiranom obrascu terora, a ne o izoliranim incidentima.
Nakon osnivanja države Izrael, taj aparat nasilja ne nestaje, već se institucionalno pretače u IDF i druge sigurnosne strukture, zadržavajući kontinuitet kadrova, metoda i logike djelovanja.
E.B. Neretljak