Sead Alić
- Juda u funkciji iskupljenja cionizma
Nije mudro procjenjivati književno djelo na temelju političkih stavova autora. Ti stavovi trebali bi biti nekakav egzotični dodatak biografiji kojom se ne objašnjava djelo nego se daju osnovne informacije o autoru. No postoje autori koji nam kao čitateljima gotovo pa naturaju politički kontekst svoga života, svoje stavove, pa i stavove članova obitelji do nekoliko generacija unatrag.
Tako nam poznati Amos Oz u kratkom esejističkom djelu Isus i Juda prezentira, među ostalim, stavove Josefa Klausnera, ‘starijeg brata njegovoga djeda’, ruskog Židova koji je bio delegat na Prvom cionističko kongresu u Baselu 1897. godine.
Prastric Klausner je zastupao dosta uobičajeno mišljenje o Isusu: da je bio Židov, da nije želio stvoriti i širiti neku novu religiju, da je bio neka vrsta reformističkoga ili čak fundamentalističkoga Židova koji je samo stremio ‘pročišćenju’ judaizma.
Uz odrednicu da je Isus jedan od ‘naših’, kao stričeve riječi Oz bilježi čitav arsenal argumenata koji su opća mjesta neprihvaćanja kršćanstva od strane Židova: Isusa nitko nije krstio u crkvi; on nikada nije bio na ispovjedi; nikada se nije prekrižio; nikada nije kročio u crkvu… Čini se logičnim pitanje (autor poentira) “Kako onda on može biti kršćanin?” [1]
Ozovo poigravanje s teološkim stavovima nije nimalo bezopasno. Ovaj književnik ‘mirotvorac’ i esejista udara u samo srce kršćanskoga nauka. U pitanju je sam Isus. Posljedično, u pitanje dolazi nauk koji se oslanja na Isusa.
“Kao mali dječak, – pojašnjava Oz – pohađao sam židovsku vjersku školu u Jeruzalemu, gdje su nam učitelji govorili da svaki put kad prođemo pored crkve ili raspela, moramo okrenuti glavu na drugu stranu, jer nismo li mi kao židovski narod generacijama trpjeli sve vrste diskriminacije, ugnjetavanja, progona na koje su nas osudili kršćani, i sve to u ime Tog Čovjeka? (Ortodoksni Židovi do dana današnjeg ne zovu Isusa njegovim imenom, već osporavajućim izrazom ‘Taj Čovjek’“[2]
Nakon što nas je upoznao sa stereotipima o Isusu (pripisanim prastricu) autor nam podastire i svoju skepsu prema liku i djelu Isusa Krista. I tu su na djelu stereotipi: nema univerzalne ljubavi; ljubav je rijedak luksuz; ne treba okrenuti i drugi obraz neprijatelju. “Vrlo često – poentira autor – agresija se mora zaustaviti silom“[3] Nakon što je pojasnio da članove njegove obitelji nisu iz logora spasili prosvjednici koji izvikuju ‘Vodite ljubav a ne rat’ nego savezničke trupe, autor zaključuje pomalo čudno: “Mi mirovni aktivisti u Izraelu nikad nećemo zaboraviti tu lekciju“[4]
Svaka misao teži univerzalnosti. Sve što kažemo treba se odnositi na sve ljude, sve sredine, sve slične situacije. Ozova poruka mirovnim aktivistima u Izraelu (da ne protestiraju i ne izvikuju parole) poruka je mirovnim aktivistima cijeloga svijeta. Vojne jedinice su jedino pravo sredstvo oslobađanja. Vojna sila je ta koja donosi slobodu. Po toj logici bi se valjda Jewis woice for Peace trebala pretvoriti u vojnu postrojbu.
Tu do izražaja dolazi Ozov pristup kojim se, jezikom mira, dogovora i nade, u konačnici ipak pokušava opravdati kolonijalno (vojno) osvajanje Palestine. Jezik je ugođen prema potrebama europskog uha, namjere su skrivene, ali su ubojite poput metaka ispaljenih s punktova za dijeljenje humanitarne pomoći. Nježno, pažljivo i majstorski dobro Oz slaže svoje konstrukcije koje žele opravdati Izrael, a Palestince učiniti nevidljivim. Jedno od središnjih mjesta koje će koristiti u svom zanosu teološkog propagandista, odnos je Jude i Isusa.
Čudni su putovi prožimanja književnog i teološkog. Pripovijedanje je temelj i jednog i drugog diskursa. No kada se tome pridoda politička dimenzija, onda to stvara smjesu u kojoj u pravilu prevladava političko čitanje. Ono je najjednostavnije i za njega će se odlučiti najveći broj čitatelja. No Amos Oz je svjestan toga i zato gotovo svakoj izrečenoj tezi pridodaje blago izrečenu antitezu. U tom pokušaju međutim pažljivom čitatelju ne ostavlja mogućnost neprepoznavanja stavova koje zastupa.
“Juda iz evanđelja – piše Oz – izuzetno je otrovno ishodište drevnog arhetipa vječno demoniziranog prokletog Židova.”[5] Središnje je to mjesto za dekonstruiranje Ozove proze tako suptilno pretvorene u propagandu da će na tu ljepotu nasjesti mnogi nepažljivi čitatelj. Pojasnimo.
Autorovo je pravo da taj element evanđelja ne smatra nimalo bezazlenim. U njegovoj vizuri cjelokupna priča o Judi složena je da bi se osudila židovska vjera. “Nijedna priča -piše Oz – nikada nije stvorila toliko mržnje, toliko nasilja, toliko krvoprolića, toliko progona, toliko masovnih ubojstava, kao ta mržnjom ispunjena priča o izdaji, trideset srebrnjaka i poljupcu“.[6]
Iz toga bi se mogao izvući zaključak da su neki dijelovi Novog zavjeta, u najmanju ruku ovaj, zapravo lukavo smišljena i u svete spise ugrađena objeda cjelokupnog židovskog naroda. Potvrdu tog stava daju i sljedeće riječi ovog, svjetski poznatog književnika, koji voli svoje književne stavove pojasniti teološkim i političkim tezama: “Judin lik u evanđeljima Černobil je kršćanskog antisemitizma tijekom posljednje dvije tisuće godina, izvor trajnog masovnog trovanja nevinih duša koji više od dva tisućljeća zagađuje židovsko-kršćanske odnose“. [7]
Ova konstatacija otvara prostore za postavljanje sličnih pitanja judaizmu. Može li se govoriti i o židovskoj Tori i njenom razumijevanju vjernika i nevjernika kao o trajnom izvoru mržnje vjernika (dakle Židova) prema nevjernicima (svim ostalima)? Treba li se autorovo podastiranje činjenice o Judinom ekonomskom statusu uzeti kao obrazac analiza u Tori pa na temelju toga zaključiti da je pravo lihvarenja i kamatarenja (koje je Tora razvila kao bitan odnos prema nevjernicima) biti pravi izvor mržnje (koja je možda eruptirala u liku Jude)? To otvara i pitanje stereotipa. Javljaju li se oni ni iz čega ili postoje neke pretpostavke za stvaranje tih općih mjesta? U čemu je snaga tih stereotipa da se održavaju kroz tisuće godina? Ima li u ponašanju stereotipima obuhvaćenih nešto što daje kakvu-takvu mogućnost stereotipa (kao svojevrsnog oblika karikature)?
Ako su lik Jude i kontekst izdaje mogli oblikovati svojevrsnu ‘masovnu psihologiju’ mržnje prema Židovima, nije li pretpostavka za tu mržnju imala svoje korijene u ekskluzivnosti židovske pozicije u Tori, u različitim ekonomskim odnosima prema ‘braći’ i ‘nebraći’, u dvoličnosti (ne)prihvaćanja Isusa Krista kao mesije?
Književnost pruža mogućnost da se stavovi iznose suptilno, biranim riječima, uz mogućnost uzmaka u sigurno područje estetske istine. No izlet u prozu političkog eseja, teološko i političko interpretiranje historije religija i masovnih psihologija – zahtijeva puno dublji pristup.
U tekstu ‘Israel is not South Africa’: Amos Oz’s Living Utopias , Anna Bernard komentira: „Ako, kako je tvrdio Patrick Williams, odsutnost Palestine iz postkolonijalnih studija ukazuje na uspjeh izraelskih napora da uvjere metropolitanske akademike da cionizam nije kolonijalizam (2010., 91.), to nije samo zbog duge sjene nacističkog genocida, već i zbog uloge koju su Oz i drugi lijevi cionistički umjetnici i intelektualci odigrali u promicanju ideje suosjećajnog cionizma čiji branitelji „pucaju i plaču“ (yoreh ṿe-bokheh), kako kaže izraelska poslovica. To se posebno odnosi na međunarodno najistaknutije izraelske romanopisce, čiji je rad pomogao normalizirati inherentne kontradikcije lijevog cionizma, koji je Edward Said opisao kao uvjerenje da „iako je bilo moralno pogrešno protjerati Palestince, to je bilo nužno učiniti“.“[8]
2. Je li Juda istinski vjernik a Isus samo ‘taj čovjek’
Pitanja koja se nameću pitanja su čitatelja koji sagledava cjelinu jednog djela: Zašto se Amos Oz i u književnim i esejističkim djelima vraćao liku Jude i njegovom odnosu prema Isusu? Što se sve može elaborirati kroz predstavljanje napetosti između učitelja Isusa i Jude, njegovog učenika i apostola?
Da nema ponavljanja ove teme kroz nekoliko književnih i nekoliko esejističkih djela, ne bi bilo potrebno skretati pozornost na ovaj odnos. No česta ponavljanja sugeriraju kako je riječ o temi od velike važnosti za autora.
Različite su putanje mogućih interpretacija.
Prije svega ovaj odnos omogućuje propitivanje Judinog istinskog vjerovanja u Isusovo posredovanje (kako to tumači Oz) i Isusovih dvojbi o tome je li uistinu odabran od Boga (kako također tumači Oz).
Tu je i odnos ljubavi i mržnje koji se zbog blizine i upućenosti jednog fenomena na drugi mogu dovesti u različite dramaturške konstelacije, a čiji obrati mogu imati dalekosežne posljedice na pojedince, religije i narode.
No najvažniji prostor kojega ovaj odnos otvara prostor je elaboriranja odnosa židovstva i kršćanstva. Dvije religije personalizirane u dva lika sučeljavaju se u interpretiranju odnosa koji je ostavio ožiljke za tisućljeća. Točnije, riječ je o kritici kršćanstva kroz lik i djelo kršćanskog apostola i njegovu ljubav prema Isusu.
Odnos je to koji kao da u sebi nosi tajnu i ključ. Oz tom odnosu pristupa s jasnom namjerom. Odlučio je sabrati stoljeća napada na Judu i judaizam, poistovijetiti osudu za ‘izdajstvo’ Jude s položajem židovstva kroz stoljeća, te elaborirati historijske i teološke greške kršćanske interpretacije Isusovih posljednjih dana.
Razumijevanje karaktera ova dva ‘lika’, prema Ozu, određuje dramaturgiju nerazumijevanja sljedeće dvije tisuće godina. U tom nerazumijevanju živimo i danas.
Židovske izjave o Isusu, stavovi i formulacije prisutne u izraelskoj vjerskoj, političkoj i građanskoj javnosti nedvojbeno govore o kritici i odbijanju ne samo Isusa nego i kršćanstva. Oz to radi napadajući. Prikazujući Judu kao istinskog vjernika, a Isusa kao pokolebanoga boga, on široko otvara vrata za kritiku cjelokupnoga kršćanstva zbog poistovjećivanja židovskoga naroda s krivom interpretacijom Jude. Sve u pritajenoj funkciji obrane Izraela i njegove kolonijalne politike.
Stari i novi zavjet su spojeni u jednu knjigu. To je historijska činjenica koju naše vrijeme treba poštovati. No posljedice postaju sve očiglednije. Ako se, od protestantizma nadalje, počinje inzistirati na redoslijedu, na povratku, na početku, ako su protestantske interpretacije Starog zavjeta takve da omogućuju političku dimenziju života Božje objave, onda se o ujedinjenju može govoriti i kroz političku dimenziju.
Oblačenje u ruho Novog zavjeta za sljedbenike Starog zavjeta može se čitati kao kamufliranje neophodno za preživljavanje.
Oz priznaje da su Židovi za Isusa koristili termin ‘taj čovjek’. Bio je to način ignoriranja koji inzistira na ljudskoj a ne božanskoj prirodi Isusa.
Bestjelesno začeće rezultiralo je pogrdnim imenima za Isusovu majku a sam Isus postao je ‘kopile’.
Također, Isus se oduvijek u toj zajednici smatrao tek pravovjernim Židovom koji je samo želio prilagoditi stvarnost Tori: “‘Isus je izašao iz svima dobro poznatoga mjesta kao i sva novorođenčad, obavljao je nuždu, mokrio kao i sva ostala djeca, i nije učinio nikakvo čudo sve do odlaska sa svojom majkom i ocem u Egipat, gdje je naučio razne mudrolije (=čarolije), i kad se vratio u Izrael, počeo je činiti ta čuda koja se opisuju u njihovim knjigama, i sve to zaslugom čarobnjaštva koje je izučio u Egiptu…’ Tako piše rabin David Kamhi u svojoj Knjizi zavjeta. I još: ‘Da Isus nije bio od krvi i mesa, ne bi ga mogli razapeti na križ'”[9]
Nisu to samo usputni citati. Riječ je o elementima mozaika koji se provlače kroz cjelokupno Ozovo djelo. Pokušaj je to reinterpretiranja teoloških postavki kršćanstva i to na način koji temeljnu kršćansku vjeru (u Isusovo uskrsnuće) dovodi u pitanje. Amos Oz Isusu pristupa kao zdravorazumski agnostik i ateist, dok svu obzirnost zadržava za reinterpretiranje Jude. Oz izlazi iz područja književnosti. Ulazi s velikim ambicijama i tvrdnjom/željom da će teologiju preuzeti književnost. Nažalost, malo ozbiljnija analiza pokazuje navijački karakter njegove ‘teologije’. “Pavao Šaul iz Tarza je taj koji je izmislio kršćanstvo. Sam je Isus izričito rekao: ‘Nisam došao da promijenim nijedno slovo iz Tore'”[10]
Iz usta glavnog lika Šmuela mogu se čuti stavovi koje Oz često u različitim oblicima koristi: “On je ,/Isus/bio, rečeno današnjim rječnikom, reformist, ne zbog konotacije fanatizma u riječi fundamentalist, već zbog toga što se vratio čistim korijenima. Želio je pročistiti židovsku vjeru od raznoraznih sočnih obrednih priraslica koje su se za nju uhvatile, od svih masnih kvrga koje su koeni uzgojili na njoj i od svih tumačenja koja su na nju natovarili”.[11]
(nastavit će se)
[1] Amos Oz: Isus i Juda, Fraktura, Zagreb, 2025 . str 11
[2] Isto, str. 10
[3] Isto str. 13
[4] Isto, str. 13
[5] Isto, str. 15
[6] Isto, str. 15/16
[7] Isto str. 16
[8] Anna Bernard: ‘Israel is not South Africa’: Amos Oz’s Living Utopias https://doi.org/10.5949/liverpool/9781846319433.003.0005
[9] Amos Oz: Juda, Fraktura, Zagreb, 2016. str. 92
[10] Isto, str. 124
[11] isto