Autor: Dino Perica
Ive Borić i njegov brat Šime bili su hrabri momci s otoka Ugljana. Godine 1885. odvažili su se i uputili preko oceana. Bili su među prvih deset Hrvata koji su se doselili u Punta Arenas, u Čile. Imigracijski ured će ih označiti kao Austriacose jer su dolazili iz Austro-Ugarske, nikakve Jugoslavije, ni Hrvatske još nije bilo. Austrijski konzuli će na njih gledati kao na inferiornu rasu, a njihova samoidentifikacija će prolaziti iste procese kao i ona u domovini.
Ive Borić će se vratiti na otok Ugljan, ali samo kako bi sa sobom poveo Nataliju Crnošiju kao svoju ženu, koja će mu roditi jedanaestoro djece.
S kakvom snagom, vjerom i božjim blagoslovom su bili nadareni zbog svojih odabira, pokazat će se i kroz njihovu djecu.
Vladimir Borić će postati prvi biskup Punta Arenasa.
Vice Borić će postati pisac.
Natalija će 1908. g. roditi i Luku.
A Luka će dobiti sina kojeg je također nazvao Luka.
Luka je postao kemijski inženjer i cijeli svoj radni vijek će raditi u naftnoj kompaniji Empresa Nacional de Petroleo. Oženio je Maríu Soledad Font Aguilera, ženu španjolskog podrijetla.
Maria će 11.veljače 1986. roditi sina i dat će mu ime Gabriel.
Gabriel Boric Font će 11. ožujka 2022. postati najmlađi predsjednik Čilea u povijesti!
Gabriel Borić će baštiniti hrabrost i neustrašivost svoga pradjeda i prastrica.
Onomad je Hrvatska ostala tek raskomadana pokrajina u Austro-Ugarskoj bez ikakve etablirane nacionalne politike, danas je Hrvatska članica EU, bez ikakve definirane vanjske politike.
Hrvatski premijer će o priznanju Palestine reći: Hrvatska u ovom trenutku ne razmišlja o priznanju Palestine, a predsjednik će reći da su mu važniji Turudić i Pupovac od Izraela i Palestine.
Čile je 2011. priznao Palestinu.
Ono za što hrvatski premijer i hrvatski predsjednik nemaju hrabrosti, ni snage, ima Gabriel Borić, predsjednik Čilea, čovjek s hrvatskim korijenima:
“Potrebna je čvrsta reakcija međunarodne zajednice kako bi se zaustavilo Izrael u pokolju u Palestini!
Zato sam odlučio da će Čile postati stranka i podržati slučaj koji je Južna Afrika pokrenula protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (tužba za genocid).
Nikada nećemo prestati biti ogorčeni izraelskim neselektivnim i krajnje nesrazmjernim postupcima protiv nevinih civila, posebno palestinskih žena i djece.
Više od 35.000 ljudi već je ubijeno, humanitarna situacija u zemlji je katastrofalna, a infrastruktura u Gazi je uništena”
Dok hrvatska politička elita ostaje oprezna, nesamostalna i reaktivna, jedan potomak te marginalizirane otočke povijesti, daleko od domovine svojih predaka, odvažio se na suprotno: zauzeo se za pravdu – bez ograde, bez kalkulacije. I upravo u toj razlici otkriva se gorka ironija postkolonijalne Hrvatske: da moralnu hrabrost, za koju se činilo da smo je posijali preko oceana, danas beremo ne u Zagrebu, nego u Santiagu.
Koliko je to milja udaljeno od stavova hrvatske politike prema izraelskom pokolju u Palestini?
Tako je zabilježeno 2024. Godinu dana poslije, što se promijenilo?
U hrvatskoj politici ništa.
U Palestini izraelski genocid nad Palestincima nije prestao ni jedan jedini sat, kamo li dan. Broj Palestinaca koje su Izraelci ubili je narastao na nepojmljive razine i broji se u stotinama tisuća.
A što je bilo s Gabrielom i Čileom?
Odbio je primiti izraelskog veleposlanika, blokirao sudjelovanje izraelskih kompanija na FIDAE sajmu oružja, najavio otvaranje veleposlanstva u Palestini. Bio je to etički imperativ, čin moralne hrabrosti koji se rijetko viđa u vremenu izopačene realpolitike.
Ali svijet nije strukturiran da nagradi pravednike. Svijet, osobito onaj globalnog kapitala, zna kazniti. Tiho, metodično, neopozivo.
Netko s tim svijetom upravlja, zar ne?
Gabriel Boric je dirnuo u tabu. Geopolitičku liniju koju se ne prelazi, kritizirao Izrael u realnom vremenu, bez uvijanja. A Izrael, uz SAD i ključne financijske centre, ima snažne utjecajne poluge u međunarodnom financijskom sistemu:
-kontrolu nad fondovima, investicijskim portfeljima, rejting agencijama i dijelom AI sektora.
-političko pokroviteljstvo u međunarodnim financijskim institucijama poput MMF-a, Svjetske banke i regionalnih banaka.
-neformalne mreže odvraćanja, ocjenjivanja, diskreditacije.
To ne znači da je protiv Borica pokrenuta formalna zavjera. Ali zasigurno znači da je Čile etiketiran kao „politički nestabilan“ ili „neusklađen s geopolitičkim interesima saveznika“.
Nešto se moralo odigrati i na unutarnjem planu.;
-ustavna reforma koju je Boric podupirao dvaput je srušena, čime je politički oslabio.
-porast nasilnog kriminala i migrantske nesigurnosti dodatno su kompromitirali autoritet države.
-ljevica je fragmentirana, a desnica sve jača (Republikanska stranka Joséa A. Kasta vodi u anketama za 2025.).
-unatoč socijalnim reformama (besplatno zdravstvo, smanjenje radnog tjedna), medijski narativ je negativan, Boric je „mekan“, „neučinkovit“, „populist s iluzijama“.
Reklo bi se da je nizbrdo krenulo sa svim onim do čega može doprijeti novac uplaćen izvana, distribuiran preko udruga, medija, političkih stranaka.
Ali Boric ne korigira izjave, ne ublažava ton.
Tijekom 2024. inflaciju stabilizira (pada na 4,8 %), privatna potrošnja se vraća u pozitivan rast, a BDP se oporavlja i bilježi +2,4 %. Tijekom 2025., rast ostaje stabilan i iznad 2 %, kapital ponovno ulazi, ali sada u strateške sektore: zelenu energiju, rudarstvo, infrastrukturu, za razliku od onih iz 2023. kad su zaobilazile proizvodni sektor.
Boric nije povukao ni jednu od svojih izjava. Ekonomija je, suprotno predviđanjima, nastavila s rastom..
Gabriel Boric nije pokleknuo i zasad je politički preživio. U vremenu kad se cijena istine plaća ekonomskim ucjenama i prikrivenim pritiscima, Čile je opstao ne zato što je bio jak, već zato što je bio postojan.
Kao što je postojan bio i njegov predsjednik Boric..
To ne znači da će ga financijeri narativa ostaviti na miru i mirno pustiti da osvoji i sljedeći mandat. Naprotiv. Medijski prostor se lako ispuni narativima po narudžbi Boricevih vanjskih i unutarnjih neprijatelja.
Da su se hrvatske političke vođe, premijer Plenković i predsjednik Milanović drznuli biti poput Borica, možda bi i u Hrvatskoj inflacija bila manja, možda se ništa tragično ne bi dogodilo.
Kao što nije ni Čileu ili primjerice Sloveniji.
Biti na strani pravde i istine nekad košta, ali se isplati.